Radionica Glumci glumcima

Pozivamo vas na radionicu“Glumci glumcima”koju u okviru projekta Kulturnjak.hr vode Ivica Pucar i Ana-Marija Bokor Vrdoljak. Radionica će se održati 20. i 22. 10. 2021. u 10 sati za polaznike preko aplikacije Zoom. Namijenjena je svima koji žele naučiti više o krovnim glumačkim/umjetničkim organizacijama i koje benifite članstvo u istima donosi.Studirate na umjetničkoj akademiji, uskoro ćete imati diplomu i naći ćete se na tržištu rada. Ili možda već jeste. Pred vama je bezbroj mogućnosti – serije, filmovi, rad u kazalištu, sinkronizacija crtića, reklame, vođenje dramskih skupina. Naravno, možete pisati, režirati, početi stvarati vlastite projekte, postati dio ansambla… No u tom procesu dok svoju želju realizirate u djelo treba isto tako plaćati režije, osigurati primanja, živjeti…Znate li koja prava imate kao umjetnik u Hrvatskoj? I kome se obratiti za pomoć?
Znate li potpisati ugovor?
Znate li što je to porezna olakšica?
Znate li da kao član HDDU imate parvo na poreznu olakškicu?
Što je HDDU i što bi trebao biti?
Znate li koji su uvjeti za članstvo u HDDU?
Zašto bi uopće postali član?
Koliko košta članarina?
Zakon o kazalištima – stari, aktualni, novi – što znate o njemu?

Ovo su samo neke od tema o kojima ćemo razgovarati na radionici “Glumci glumcima” koju vode Ivica Pucar i Ana-Marija Bokor Vrdoljak, oboje akademski glumci s višegodišnjim iskustvom rada u kazalištu.Ivica Pucar od 2017. godine član je Upravnog odbora Hrvatskog društva dramskih umjetnika, a 2019. godine HDDU imenovao ga je članom proširene radne skupine za izradu Zakona o umjetnicima. Godine 2019. Ministarstvo kulture imenovalo ga je članom radne skupinu za izradu novog Zakona o kazalištima, a dvije godine kasnije isto Ministarstvo imenovalo ga je članom Kulturnog vijeća za dramsku i plesnu te izvedbene umjetnosti.


Godine 2021. Ministarstvo kulture imenovalo ga je članom Povjerenstva za provedbu programa “Poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama”, kroz čiji su Program obuhvaćeni poduzetnici u područjima izvedbenih umjetnosti, književno-nakladničke i knjižarske djelatnosti, vizualnih umjetnosti te audiovizualnih djelatnosti.
Dugi niz godina bio je u statusu samostalnog dramskog umjetnika, a od 2019. godine stalni je član dramskog kazališta “Gavella”.Na prvoj radionici govorit će o ulozi Hrvatskog društva dramskih umjetnika, načinima na koji svaki član može utjecati na kvalitetu rada krovne organizacije, prilikama i mogućnostima koje HDDU nudi svojim članovima. Radionica će donijeti primjere rada glumačkih udruženja iz Amerike i Belgije.Ana-Marija Bokor Vrdoljak predstavnica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika i članica Izvršnog odbora u drugom mandatu u Međunarodnoj federaciji glumaca(FIA) gdje je inicirala osnivanje CEE grupe srednje i istočne Europe. Sudjeluje u radnim tijelima FIA-e i koordinira rad CEE grupe koja je uspješno sudjelovala u projektu pod pokroviteljstvom EU, a u najavi je novi projekt u predstojećem razdoblju.
Članica je Upravnog odbora Hrvatskog društva dramskih umjetnika i od 2018. godine predsjednica je Sindikata hrvatskih glumaca podružnice Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi.
Na čelu je novoosnovane udruge AVIP koja se bavi kolektivnom zaštitom izvođačkih prava audiovizualnih umjetnika.Na drugoj radionici govorit će o radu u Međunarodnoj federaciji glumaca, besplatnoj edukaciji koje Europska udruženja nude svim glumcima. Za Hrvatsku, kao članicu Europske Unije, međunarodna aktivnost HDDU-a i hrvatskog glumišta postaje ključna u svrhu očuvanja i stjecanja umjetničkih, radnih, socijalnih, ekonomskih i etičkih prava umjetnika u izvedbenoj umjetnosti i audiovizualnoj industriji u okviru svjetske krovne organizacije glumačkih strukovnih udruženja.Besplatna online radionica održat će se 20. i 22. 10. 2021.
u 10 sati za polaznike do 25 godina
Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem online obrasca
https://forms.office.com/r/ag6UcbHMpF


Uloga FIA-e je zaštita socijalnih, radnih, ekonomskih, izvođačkih i moralnih prava glumaca, zaštita umjetničke slobode i različitosti u svim njenim vidovima – zaštita spolne, rasne i druge jednakosti. Svojim projektima i aktivnostima FIA ima važnu ulogu u kreiranju kulturne politike. Aktivnosti u FIA-i uključuju komunikaciju i korespondenciju na engleskom jeziku s tajništvom FIA-e u Belgiji i s delegatima iz zemalja članica FIA-e, sudjelovanje na sastancima, pisana izvješća sa sastanka za Skupštinu HDDU-a i Ministarstvo kulture te pisana izvješća za FIA-u prije svakog sastanka, tzv. National report.Hrvatska je u rujnu 2016. na kongresu FIA-e u Sao Paulo izabrana u Izvršni odbor FIA-e, gdje je Ana-Marija Vrdoljak ispred HDDU-a inicirala osnivanje CEE grupe središnje i istočne Europe pa njene aktivnosti uključuju koordiniranje grupe, organizaciju i moderiranje zajedničkih sastanaka pri skupovima EuroFIA-e u Sao Paulo-u, Kopenhagenu i Varšavi.


Što svojim članovima nudi HDDU i koliko su od planiranog ostvarili? Koliko se novi zakon nadovezuje na rad FIA-e? U kojoj mjeri HDDU može pomoći svojim članovima kad se nadu bez posla, bez prilike da rade svoj posao?Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša online izložba mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici.

Ana-Marija Bokor Vrdoljak
Zagrepčanka Ana-Marija Bokor Vrdoljak 1999. godine diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti na odsjeku glume. Gluma ju je oduvijek privlačila i još kao djevojčica pohađala je dramski studio Zagrebačkog kazališta mladih kod glasovite Zvjezdane Ladike.Profesionalno je počela igrati u vrijeme studija u Gradskom satiričkom kazalištu Kerempuh, GDK Gavella i ITD-u. Nakon što je diplomirala, odlazi na dvogodišnje usavršavanje u London u Actors Centre čiji je osnivač Laurence Olivier. Po povratku u Zagreb nastavlja raditi u statusu samostalnog dramskog umjetnika, pojavljuje se u više filmova i TV serija, igra u radio dramama, sinkronizira animirane filmove te igra u Teatru u gostima, HNK Zagreb i Gradskom kazalištu Žar ptica gdje je od 2005. godine u stalnom angažmanu.Do danas je u matičnom kazalištu Žar ptica ostvarila brojne uloge u nagrađivanim predstavama za djecu i mlade koje su sudjelovale na više domaćih i inozemnih festivala.Redateljica je, scenaristica i izvršna producentica dokumentarnog filma “Lica glumice” koji tematizira četiri glumice različite generacije koje su 2007. godine nominirane za Nagradu hrvatskog glumišta približavajući široj publici ženu glumicu i glumačko zvanje. Film je 2009. godine prikazan u Puli, Motovunu, na Liburnija film festivalu i na Danima hrvatskog filma. Svečana premijera bila je održana u Kinu Europa u Zagrebu, a film je u okviru projekta Gender Equality u EU naveden kao primjer dobre prakse tematiziranja i prikaza žena u glumačkom zvanju.


Ivica Pucar
Zadranin Ivica Pucar diplomirao je s odličnim uspjehom u klasi prof. Izeta Hajdarhodžića na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i stekao zvanje akademskog glumca.
Glumio je u svim važnijim kazalištima u Hrvatskoj. Sedam godina bio je stalni vanjski suradnik Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a kao gost glumio je u Gradskom kazalištu Komedija, Dramskom kazalištu Gavella, Glumačkoj družini Histrion, Istarskom Narodnom Kazalištu i drugima. Sudjelovao je na svim hrvatskim važnijim festivalima, Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu. Deset godina bio je član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, sedam godina bio je prvak drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Od 2019. godine stalni je član dramskog kazališta “Gavella”. Radi na filmu i televiziji. U Off Teatru Bagatella bavi se glumačkom pedagogijom gdje šest godina vodi tečaj glume. Bavi se i voditeljskim poslom.
Dobitnik je nagrade “Najhistrion” za 2015. godinu.Godine 2020. Agencija za odgoj i obrazovanje imenovala ga je članom Državnog povjerenstva za provedbu Smotre Lidrano, a iste godine bio je član žirija za dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta. Godine 2021. bio je izbornik Festivala glumca.


Niz godina aktivno sudjeluje u kulturno-umjetničkom amaterizmu Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Višegodišnji je predsjednik i pjevač jednog od ponajboljih amaterskih zborova u Hrvatskoj Akademskog zbora bazilike Srca Isusova “Palma”, a osnivač je i pjevač nagrađivane klape “Pižolot”. Bavi se i humanitarnim radom. Stalni je suradnik Udruge za sindrom Down Međimurske županije i Hrvatske udruge oboljelih od cistične fibroze.
Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr). Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.
Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Radionica Diplomacija kroz kulturu – kako je Južna Koreja postala glavni izvoznik kulture 21. stoljeća

* K-DRAMA * K-POP * K-BEAUTY* K-WORLD *

termini koji su dobro poznati diljem svijeta, a svima im je zajednička poveznica Južna Koreja, zemlja čiji se utjecaj danas osjeti na apsolutno svim područjima – od kulture, politike, poduzetništva, umjetnosti. 

Netflixova dramska serija “Squid Game” trenutačno je na vrhu globalne ljestvice gledanosti te prva korejska drama koja je zauzela prvo mjesto u SAD-u. Na prvom je mjestu po gledanosti i u Hrvatskoj. 

Film “Parazit” dobitnik je čak četiri Oscara 2020. – za najbolji film, najbolji strani film, originalni scenarij i režiju. “Parazit” je i prvi film na jeziku koji nije engleski, a koji je osvojio titulu najboljega filma.

Oscara je ove godine dobila i južnokorejska glumica Yuh-Jung Youn za ulogu bake u filmu “Minari” o imigrantskoj južnokorejskoj obitelji osamdesetih godina u SAD-u.

Boy bend BTS upravo ovih dana ima svoj šesti singl na mjestu broj jedan Billboardljestvice u posljednjih godina dana. Bend koji je oborio više od 25 svjetskih rekorda od ove se godine nalazi i u knjizi hrvatskoga jezika za osme razrede, a prošli mjesec predsjednik Južne Koreje Moon Jae-in uručio je članovima benda diplomatske putovnice i proglasio ih Envoys of Future Generations and Culture

Kozmetički proizvodi iz Južne Koreje iznimno su traženi diljem svijeta i za očekivati je da će u narednih nekoliko godina postati najprodavaniji na cjelokupnom kozmetičkom tržištu. 

Korejski jezik sve je popularniji diljem svijeta, a za očekivati je i veliki dolazak turista u Južnu Koreju kad se ponovno otvore granice. 

Kako je sve to uspjelo Južnoj Koreji? 

Kroz dvije radionice saznajte kako je Južna Koreja postala glavni izvoznik kulture 21. stoljeća. Radionice se provode onlineputem zoom aplikacije, a namijenjene su mladima do 25 godina koji žele naučiti više o K-POP kulturi. Cilj radionica je pružiti sudionicima pregled aktivnosti koje su provodile južnokorejska vlada i privatne tvrtke u cilju promocije korejske kulture u cijelom svijetu te kako su te aktivnosti pridonijele zastupljenosti ne samo K-pop idola, već azijskih umjetnika općenito u zapadnom umjetničkom i društvenom prostoru.

Besplatna onlineradionica održat će se 19. i 26. 10. 2021. 

u 19 sati za polaznike do 25 godina

Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem online obrasca

https://forms.office.com/r/9rAEhRTWh6

https://forms.office.com/r/9rAEhRTWh6

VODITELJICE RADIONICE

Ida Klemenčić

Rođena 1999. u Zagrebu, ove je godine izabrana za predsjednicu Udruge za promicanje korejske kulture koja je proizašla iz rada KCE-a. Studira na završnoj godini Diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i radi u struci. U slobodno vrijeme uživa u heklanju, kuhanju i sličnim aktivnostima. 

Marija Šimić

Iako je najmlađa članica KCE tima, Marija Šimić izabrana je ove godine za dopredsjednicu Udruge za promicanje korejske kulture. Rođena 2001. u Zagrebu i odrasla u Mostaru, studirala je modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a trenutačno je na pauzi od studiranja. Slobodno vrijeme ispunjava treninzima kyuda, tradicionalnog japanskog streličarstva, volontira u azilu za životinje i bavi se modnim i grafičkim dizajnom.

KOREA CROATIA EVENTS

Korea Croatia Eventsje event managementtim i udruga u nastajanju koji od 2018. godine hrvatskoj kulturnoj i entertainmentsceni donosi dašak istoka. S događajima u rasponu od K-pop partyja i filmskih premijera do plesnih radionica i natjecanja u suradnji s Veleposlanstvom Republike Koreje te kulturnih događaja i K-rock koncerata, njihova je misija povezati zajednicu ljubitelja korejske kulture u Hrvatskoj te ju postupno povećavati približavanjem te iznimno bogate kulture široj publici.

https://www.instagram.com/koreacroatiaevents/
https://kce.carrd.co

KONCEPT RADIONICE

U prvom terminu radionice govorit će se o početku Hallyu wavea, tj. što se sve pokrenulo kroz prvo desetljeće 21. stoljeća – spominjat će se sami začetci K-popa kao glazbe forme, prva probijanja korejske kulture na zapad, od prvih pozicija na Billboardljestvicama, koncerata u Madison Square Gardenu i sličnih velikih postignuća prve i druge generacije K-popa. Prvi termin završit će 2012. godinom i legendarnim PSY-jevim „Gangnam Styleom“ koji je, iako ga mnogi nisu ozbiljno shvaćali, probijao granice i omogućio mnogima lakše probijanje na zapadnu umjetničku i zabavnu scenu.

U drugom ćemo se terminu fokusirati specifično na diplomatske aktivnosti grupe BTS – kako su nastali, o kompaniji koja stoji iza njih, što ih je dovelo do ovog trenutka u njihovoj karijeri itd. Napravit će se pregled raznih oličenja koje su dobili od strane južnokorejske vlade te kakav značaj ta odličja imaju za popularnu kulturu i utjecaj koji ima na diplomatske aktivnosti Južne Koreje. Također će se spominjati njihove kampanje s UNICEF-om te njihovi govori na sjednicama Ujedinjenih naroda.

Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša onlineizložba mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici.

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress(www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr). Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.

Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Beti Pavleković

Beti Pavleković studentica je arheologije i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u slobodno vrijeme voli putovati, slikati i fotografirati, ali i pratiti društvene mreže na kojima često pronalazi inspiraciju.

Često fotografira bliske prijatelje u svrhe objava (primjerice na Instagramu), no voli uhvatiti i dobre kuteve u velikim europskim gradovima. Budući da je posjetila više od 20 država, to ju je potaknulo da kupi i bolji fotoaparat te se pozabavi svim postavkama i funkcijama koje nudi. U budućnosti namjerava usavršiti postavke na novom fotoaparatu, što joj je trenutačno glavni cilj, a zatim putovati i izvan Europe i nastaviti slikati portrete.


Instagram: https://www.instagram.com/betipavlekovic/
Facebook: https://www.facebook.com/beti.pavlekovic

Marina Kadić

Marina Kadić rođena je u Slavoniji u kojoj je provela pola života, dok je drugu polovicu provela u Istri. U Pazinu je završila gimnaziju, a trenutno je studentica druge godine Ranog i predškolskog odgoja u Zagrebu. 

Od djetinjstva voli crtati, a s ozbiljnijim crtanjem započela je u 6. razredu osnovne škole. 

Zadnjih nekoliko godina fokusirala se na usavršavanje realističnih portreta, a iznimno je privlače i ilustracije knjiga, pogotovo knjiga za djecu, te se nada da će joj se likovna karijera razvijati upravo u tom smjeru. 

Marina je bila polaznica naše Likovne radionice  “Ne slika se bojama, nego osjećajima” koju su vodile slikarice Petra Šabić i Irena Jukić Pranjić, te nam je veliko zadovoljstvo predstaviti Vam Marinin rad i na stranicama Kulturnjaka. 

Goran Smoljanović – lutkar

Bjelovarčanin Goran Smoljanović svoje prve glumačke korake napravio je u Bjelovarskom kazalištu uz prijatelja Pepija. Ljubav prema glumi potaknula ga je da ode na Umjetničku akademiju u Osijek gdje je diplomirao glumu i lutkarstvo.Od 2017. godine stručni je suradnik na kolegijima Lutkarstvo, Lutkarstvo i scenska kultura Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru, a zbog ljubavi prema rodnom gradu danas živi na tri adrese – u Bjelovaru, Zadru i Osijeku. Idejni je začetnik kazališta “Teatar to go” koji pokreće 2014. godine, a s kojim i danas gostuje diljem regije.

Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?

Budući da sam akademiju upisao relativno kasno, sa 27 godina, moram priznati da tada nisam niti imao nekog drugog izbora fakulteta koji bih mogao upisati. Završio sam Trgovačku školu u Bjelovaru koja je tada već postala trogodišnja, a u međuvremenu je prihvaćen zakon da se na fakultet može pristupiti jedino sa četverogodišnjom školom. Zatim sam nekoliko godina poslije upisao Komercijalnu školu samo radi toga da uopće mogu pristupiti prijemnom ispitu ADU, tj. UAOS. Kako sam već do tada nekoliko godina bio član Bjelovarskog kazališta i stekao neko početno iskustvo na sceni, logičan slijed događaja bio je da stvorim okolnosti i okušam se na prijemnom ispitu Akademije.

Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?

Prvi sam se put susreo s glumom u Bjelovarskom kazalištu sasvim slučajno. Imao sam 22 ili 23 godine, nezaposlen i s prijateljem Davorom Blažekovićem, poznatijim pod nadimkom Pepi, bezglavo sam vrludao po Bjelovaru. U nekom trenutku on je morao ići na probu (bio je član kazališta već neko vrijeme), a ja nisam imao pametnijeg posla pa smo se dogovorili da ga u prostoru u kojem se odvijala proba pričekam. Kako je u to vrijeme u kazalištu bio kroničan nedostatak muških glumaca, ansambl predstave (ženski dio) se razveselio mojem dolasku riječima: “Došao nam je novi član.” U mojoj se glavi dogodio svojevrsni obrat i umjesto da kažem “Ne, došao sam pričekati Pepija”, rekao sam: “Da, došao sam.” Nakon toga više nije bilo povratka.

Pepija znaju mnoge generacije glumaca, veliki talent, puno je glumio, išao je i na prijemni na ADU, bio je nekoliko puta u užem izboru, ali nije uspisao glumu. Koliko je sreća presudan faktor na prijemnom? 

Nezgodno pitanje. Ne mogu reći da sreća nema nikakve veze s upisivanjem akademije, ali sreća prati hrabre pa mogu reći da nije presudna. Kad se uđe u uži izbor, prijemni se nastavlja još 5 i više dana. U tom vremenu profesori/ce individualno rade s polaznicima i ocjenjuju spremnost za upis akademije. Neki od njih su ti više naklonjeni, neki manje. Možda bolje njima postaviti to pitanje.

Kako si se odlučio za Akademiju u Osijeku?

Prvi put sam išao na prijamni na ADU u Zagrebu i te godine se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku. Budući da sam ušao u uži izbor u Zagrebu, nisam mogao pristupiti prijemnom u Osijeku jer su se održavali u isto vrijeme. Tada nisam upisao u Zagrebu. Preselio sam se u Zagreb, radio u kazalištima i pripremao se za prijemni sljedeće godine kad sam opet ušao u uži izbor u Zagrebu i opet nisam upisao, ali u Osijeku je te godine prijemni bio desetak dana kasnije, tako da sam spreman otišao u Osijek gdje sam upisao Glumu i Lutkarstvo. Dakle, odluka je bila jednostavna, idem tamo gdje me prime.

Kako si se nosio s tremom?

Trema je jedna posebna kategorija s kojom se nije lako nositi jer ona ograničava čovjeka, a dolazi obično kad čovjek nije baš siguran u ono što mu je činiti. Nasuprot tremi bilo bi uzbuđenje pred javni nastup. Ja sam svakako tada imao tremu. Međutim, cjelodnevnim radom na tekstovima, okolnostima uloge, analizama drame itd.. došao sam do toga da sam tekstove znao toliko dobro da nisam morao ni misliti što ide dalje, već sam samo kao takav (u toj i toj ulozi) na sceni postojao. 

Koji osjećaji te prvi prođu kad se prisjetiš svojih studentskih dana?

Prvo što pomislim je moja klasa s kojom sam zajedno prolazio kroz muke i nauke. To je kao svojevrsno odrastanje i to zajedničko iskustvo koje dijelimo u ovom životu je neprocjenjivo. Svaki put kad radim s nekim od njih je posebno zabavno jer se poznajemo toliko dobro da gotovo da znamo što tko kada misli.

Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornice?

Ne mogu reći da mi se dogodilo to da odjednom spoznam da se želim baviti samo glumom ili samo lutkarstvom. Zanimljive su mi i druge perspektive dramskog stvaranja kao što su dramaturgija, režija, izrada scenografije, izrada lutaka. U svakom slučaju, glumačka i lutkarska igra je moje primarno zanimanje u kojem uživam.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?

Nemam pojma.

Smatraš li glumu poslom ili pozivom?

Ovo je jedno trik pitanje. Prije svega, gluma, a i lutkarstvo, su zanati. Tek kad vježbom, radom i učenjem postanemo “najbolji” zanatlije – to postaje umjetnost, a nas se prepoznaje kao umjetnike. Isto tako je i s ostalim zanimanjima. E sad, u kojem trenutku to postaje poziv?

Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume i lutkarstva?

Razlika između glume i lutkarstva je u instrumentu kojim se izražava drama. Gluma se temelji na tome da je instrument izražavanja ljudsko tijelo, a lutkarstvo da je to lutka, neživi predmet koji je potrebno animacijom oživjeti da bi ga publika doživjela kao živog. U suštini i gluma i lutkarstvo imaju isto polazište, a to je drama. Ostala obilježja ovih dviju scenskih umjetnosti su slična ili ista. Npr., glumac svojim tijelom čini lik koji u okolnostima drame ima određenu ulogu, dok animator lutkom čini lik koja isto tako u okolnostima drame ima određenu ulogu.

Gdje se vidiš za 10 godina?

Nadam se da ću kroz 10 godina napisati i postaviti na scenu 5 – 6 predstava o kojima razmišljam, a da će točno za 10 godina biti premijera jedne od njih. Hehehe! Dakle, danas je 18. 8. 2021. Vidimo se 2031. u kazalištu.

Pokrenuo si svoju kazališnu družinu Teatar to go. Koliko je teško imati nešto svoje, a koliko je to prednost?

Teatar to gopokrenuo sam 2014. zajedno s kolegicama Andreom Giordani, glumicom i lutkaricom i Dalijom Dozet, filmskom redateljicom. Uz nas je tu bila neizostavna i Ana Šimić koja je završila Kulturalni menadžment te se izborila sa silnom birokracijom oko osnivanja kazališta, ali prema Hrvatskim zakonima nije mogla biti upisana kao jedan od osnivača jer Kulturalni menadžment nije umjetnička struka. Kada smo osnivali Teatar to gosvjesno smo postali dio nezavisne scene u Hrvatskoj koja u 90 % slučajeva ovisi o tržištu, i to je ono s čim se nije lako nositi. Međutim, isto tako smo svjesni da je naš adut kvaliteta sadržaja, odnosno predstava. Okolnosti koje su tako postavljene od nas traže da svaki put damo sve od sebe da bi igra na sceni bila dobra, tako da svakom novom predstavom mi sve više učimo. Jedna od olakotnih okolnosti u našem zanimanju jest to što se naš rad (predstava) odmah, direktno pokazuje publici i mi odmah, kroz reakciju publike, dobijemo odgovore koje scene funkcioniraju ili što treba unaprijediti.

Tko su ljudi s kojima surađuješ? Imaš stalne suradnike u Teatru to go?

Ovisno od predstave do predstave, suradnici se mijenjaju, što zbog njihovih drugih obveza, što zbog uloga koje zahtijevaju različite predstave, ali svakako se stvara jedan širi krug ljudi s kojima radimo. Jedna od stalnih suradnica je Selena Gazda, Bjelovarčanka koja je magistrirala kostimografiju na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

S bjelovarskim glumcima do sad još nisam surađivao, ali otvaranjem novog Doma kulture vjerujem da će se stvari uskoro promijeniti.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamere, serije, filmovi?

Nedavno sam igrao sporednu ulogu u kriminalističkoj seriji koja se zove Šutnjai izlazi sljedeće godine. Gluma pred kamerom je posebno zabavna i sigurno će doći vrijeme kad ću se tom vidu drame više posvetiti. Trenutačno pišem doktorat koji se tiče lutkarstva, tako da ću se time sigurno baviti sljedećih godinu dana. 

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Antony Hopkins kao strani, ali ima još puno odličnih stranih glumica i glumaca. Od domaćih ne mogu izdvojiti nikog, ali moram napomenuti da mi je posebno zadovoljstvo gledati stariju generaciju kolega i kolegica kako znalački vladaju scenom.

Koja ti je najdraža kazališna predstava? 

Neke od najdražih predstava su mi: Cabares CabareiZijaha A. Sokolovića. Komedija koju mogu gledati iznova i svaki put vidjeti i doživjeti nešto drugo. Gledao sam ju vjerojatno 20-ak puta, a igrala je do sad već sigurno više od 2000 puta.

Tu je i Unterstadtu režiji Zlatka Svibena koju igra ansambl HNK Osijek s gostujućim glumcima. Branka Cvitković u toj predstavi ima monološku scenu koja traje 5 – 7 minuta u kojoj igra isključivo svojim glasom, a tijekom tih 5 – 7 minuta doslovno svima u publici naviru suze na oči. 

To samo Bog znakoju je režirao Saša Anočić, a igrala je u Exitu prije 20-ak godina. Igrali su Darija Lorenzi, Bojan Navojec, Rakan Rushadat i pas koji ne znam kako se zove. 

Nisam imao prilike raditi sa Sašom Anočićem, ali volio sam gledati predstave koje je radio. Pokoj mu duši.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

To je bila 2008. godina. Taman je počela dobro poznata recesija i nije bilo nimalo lako. Nosio me entuzijazam s akademije i uz pomoć Bjelovarskog kazališta i ravnateljice Maje Fabičević te firme Vidik Bjelovar koja je sponzorirala svjetla, napravio sam prvu samostalnu predstavu Izgubljeni poklon,čijem su ostvarenju pridonijeli još: Ana Šimić, Željka Oršolić, Pavle Ivanček, Andrej Cvjetičanin, Krunoslav Kanešić i Mirko Benkus. Entuzijazam se pokazao u smislu lutkarskog izraza jer smo napravili 27 svjetlosnih lutaka. Suprotno od kazališta sjena gdje se u odnosu svjetlo – mrak animira mrak, mi smo animirali svjetlo. Grad Bjelovar je izvedbu predstave Izgubljeni poklonza Božić poklonio građanima, a publika je bila zadovoljna, i to je najvažnije. 

Igraš li još uvijek Izgubljeni poklon?

Tu predstavu smo napravili 2008. i više je ne igramo. Predstava je tehnički i produkcijski dosta zahtjevna, a u ono vrijeme nismo imali kapacitet da je održimo te je tako predstava zaspala, ali uvijek postoji mogućnost da se napravi obnova, tj. da seIzgubljeni poklonponovo probudi.

S predstavama ideš i na festival na kojima često dobijete i nagrade.

Glumac Ivan Pokupić dobitnik je nagrade za najboljeg glumca na 6. festivalu dječje umjetnosti u Sarajevu za ulogu Borka u predstavi Botaničari.

Na 25. Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici nagrade za najbolju glumu osvojili su Dejan Fajfer i Goran Smoljanović u predstavi Majstori.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor teksta: private fotografije 

Petra Šabić

Bjelovarčanka Petra Šabić jedno je od najtraženijih imena domaće likovne scene. Vidjelo se još za vrijeme studija da je riječ o iznimnoj slikarici velikog talenta čiji su studentski radovi višestruko nagrađivani. Diplomirala je Likovnu kulturu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, u klasi izv. prof. art. Gordane Bakić s nagradom Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za najuspješnije diplomante akademske godine 2018./2019. Dobitnica je pohvale Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za uspješan rad u akademskoj godini 2016./2017. te Rektorove nagrade 2017/2018. godine. Akademske godine 2020./2021. diplomirala je na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi red. prof. art. Ksenije Turčić, a iako tek na počtku karijere, potražnja za njezinim radom može se mjeriti s uspjesima naših najboljih slikara. Mnogi tvrde da je kupnja njezinih radova trenutačno najbolja investicija na našem tržištu umjetnina. Njezini radovi izlagani su u najprestižnijim galerijama u Hrvatskoj, a izlagala je i u Indiji i Vijetnamu.

Što sad pripremaš?

Imat ću iduće godine izložbu u Galeriji Prica u Samoboru, a vjerojatno će se i još neke situacije posložiti, uvijek to tako biva. Zatim ove godine imam nekoliko pojavljivanja na izložbama u Laubi (u sklopu Erste Fragmenata i još nekih projekata koji su vezani uz Akademiju). S obzirom na to da sam ponovno diplomirala u lipnju ove godine, a to je ujedno podrazumijevalo dovođenje do vrhunca koncepta na kojem sam radila neko vrijeme, postoji taj jedan vakuumski prostor u kojem osjećate da dolazi nešto novo, ali je zadatak da se ponovno otkrije ta jezgra. Kod mene ne postoji nekakvo opterećenje u smislu – hoću li izlagati ovdje, hoću ovo, hoću ono – to su sve želje koje koče i služe kako bi nas iscrpile. Slikarstvo nije posao u klasičnom smislu, to je jedna živa energija neprestanog oduševljavanja novim. Tako da, oduševljavam se novim i to je ono na čemu radim i što pripremam.

Postoji li galerija u kojoj sanjaš da izlažeš?

Zapravo i ne. Odnedavno spoznajem kako osjećam veću povezanost sa shvaćanjem prostora kao jednog promjenjivog modela. Razmišljam o izlaganju radova u spiljama, recimo, više nego u nekim uređenim galerijama. Nemam ništa protiv galerija, naravno, samo se ovako trenutačno osjećam.

Kad si imala prvu izložbu?

Mislim da je to bilo 2017. ili 2018. godine, a izložba se zvala Zbiranja u Narodnoj knjižnici Petar Preradović u Bjelovaru.

Koja ti je najdraža izložba?

Ako ću se sada ograničiti samo na samostalna izlaganja, svaka je bila posebna na svoj način. Dobiti mogućnost da vidite kako djela žive odvojena od vas koji ste ih napravili i međusobno se isprepleću s jezikom ljudi koji s njima dolaze u kontakt jest proces prepun neočekivanih situacija. Posebno mjesto mi ima prva diplomska izložba Guste praznine u Galeriji SC u Zagrebu 2019. godine. Radila sam jako puno prije nego što sam postavila te radove, tu je ujedno i kraj prvog studija pa svi osjećaji koji prate i takav životni događaj… Imala sam izrazito iscrpljujuću godinu te 2019. i doživjela sam situacije koje su se utisnule u moje biće nevjerojatnim intenzitetom pa ta izložba koja se održala u rujnu nosi u sebi sva ta moja stanja koja su, naravno, osobne prirode prije svega. Ona je potvrda prijenosa impulsa mog bića u vizualnu situaciju. Ponosna sam na tu izložbu s obzirom na sva stanja koja su joj prethodila.

Imaš li tremu prije otvaranja izložbe?

Organiziranje izložbe je jedan složen proces u koji je uključeno više ljudi, stoga je važno s kime surađujete. Riječ je o jednom dinamičnom procesu u kojem nerijetko dosta stvari ne ide uopće onako kako ste primarno zamislili, tako da je fleksibilnost vrlina koja posebno dolazi do izražaja u takvim trenutcima. Netom prije otvorenja nerijetko budem dosta nesvjesna jer je to neki vrhunac tog procesa, a moj um i dalje prolazi kroz sve situacije koje su tome prethodile. Ako postavljam neku slikarsku instalaciju, radove koji vise u prostoru i tvore određene strukture, razmišljam jesu li to bile dobre kukice, hoće li se rad držati, jesmo li sve dobro opremili… To je trema koju poznajem, a na kritike sam ionako spremna uvijek, ako su argumentirane, jasno.

Imaju li svi talent za crtanje?

Držim da je kreativnost univerzalna sila, temeljna supstanca svega što mi jesmo u svakom trenutku. To je ono što je svima zapravo zajedničko po mom mišljenju, ne nužno talent za crtanje, stoga je posebno osjetljivo kada se ljudima, čovjeku, individui oduzme mogućnost kreativnog izražavanja i propitkivanja svijeta oko sebe. Često ćete čuti odraslu osobu koja tvrdi kako nema nikakvog talenta za crtanje – ne mora ni imati, možda ima neotkriveni talent za modeliranje ili fotografiju, a možda nema niti jedan takav talent, no to ne znači da nema mogućnost kreativnog mišljenja, što je po meni izrazito važno.

Tko je prvi otkrio tvoj talent za crtanje?

Odrasla sam u jako kreativnom okruženju, a iako mi roditelji nisu umjetnici, oni znaju kakvu važnost kreativno izražavanje ima pa su s vremenom prepoznali moju znatiželju da naučim više. Svatko se sjeća onih nekih dragih i posvećenih učitelja, nastavnika i profesora koje je barem jednom susreo u svojem obveznom školovanju, koji su bili dovoljno otvoreni i predani da ukažu svakome na njegove posebne vještine. Imala sam i ja takve profesore. Kao dijete išla sam i u glazbenu školu koju sam i završila, tako da mi jedan veliki dio života bio posvećen glazbenom obrazovanju o kojem sam čak i kasnije razmišljala. Međutim, vizualna umjetnost je područje u kojem sam s vremenom pronašla utočište.

Jesu li te roditelji podržavali u odluci da upišeš umjetnički fakultet?

Jesu, i na tome sam im beskrajno zahvalna. Podrška obitelji i prijatelja posebno je važna u određenim razdobljima u životu, ali držim da je važno i biti iskren prema sebi i ne tjerati se na neke životne poteze kada za to nije vrijeme, posebno kada je riječ o odabiru fakulteta ili bilo kakve vrste profesionalnog usmjeravanja. Te stvari svatko treba osjetiti sam za sebe, a zatim podijeliti s onima s kojima želi, a i tada je izvjesno hoće li dobiti tu podršku ili ne. Podršku prvo dajemo sami sebi, to je često jako teško jer smo svi skloni sami sebe držati u zoni komfora, ali treba se otisnuti u nepoznato s vremena na vrijeme, bez obzira na podršku, ako je to ono što osjećamo kao svoj životni impuls.

Što bi savjetovala mladima koji žele upisati ALU?

Budite spremni odučiti sve što ste dosada naučili, nijedno znanje nije bezvrijedno – znanje je moć, ali jedino ako ste spremni biti dovoljno otvoreni da prihvatite frekvencije koje nisu istovjetne vašima i odustanete od dokazivanja nekome, to nije poanta umjetničkog poziva. Raditi na preispitivanju sebe i osjećajno poštivanje tuđeg procesa je važno. Akademija je bitna jer daje prostor da se nauči tzv. zanat, jer kasnije kada se kreativno otvarate, uvijek ćete osjećati nedostatak toga znanja ako mu se niste posvetili i to je jednostavno tako. Znam da se puno ljudi ne slaže s tom tvrdnjom, ali što sada.

Slikanje je zapravo samotan posao. Voliš li imati društvo kada slikaš?

Zapravo ne volim, ali ne na način da mi netko nužno smeta ili da postajem nervozna od toga. Osobno mi bolje odgovara samoća i mir jer je slikanje ustvari i meditacija, dolaženje u kontakt sa svojim unutarnjim strujanjima i tokovima. Mislim da smo si bliže kada smo sami. Velika je to ispunjenost prostora i visoka razina bivanja. Lijepo je moći si dopustiti osjetiti tako nešto sam. Dok s druge strane, posebno mjesto u mojim sjećanjima nose prekrasna druženja s mojim kolegama na prvom, a kasnije i na drugom studiju na ALU. Predivna je to kreativna energija koju počnete osjećati kako struji između svih vas i povezuje vas na posebnoj razini.

Tko su ti omiljeni slikari?

Hilma af Klint, Shara Hughes mi je jako zanimljiva autorica, zatim Agnes Pelton, Ellen Gallagher…

Koliko vremena dnevno provodiš crtajući?

Trudim se da mi nijedan dan ne prođe bez crtanja ili slikanja, katkad je to samo pola sata, a većinom po nekoliko sati dnevno kada ne obavljam druge stvari. Kada imam slobodne dane, onda se to pretvori u višesatni maraton. Mislim da se inspiracija ne čeka da dođe, već se s njom živi u svakom djeliću svojega mišljenja. Kada sve oko sebe promatrate kroz prizmu fascinacije, onda se to sintetizira i u crtežu ili u unutarnjoj spoznaji koja postaje dio nas, a kasnije se očituje i u materijalnom obliku.

Gdje pronalaziš inspiraciju?

Kada ste posvećeni razumijevanju sebe i svega oko sebe, onda inspiracija postaje samo riječ, pojam, jer sve oko nas i unutar nas može biti svedeno na materiju primu. Oduvijek me nešto smetalo u toj sintagmi „pronalaženje inspiracije“, kao da je ona nešto izgubljeno, neki ključevi ispali iz džepa koje sada manično tražimo po putevima kojima smo već prošli, kao da se pretpostavlja nekakva elementarna odsutnost koju onda moramo pošto-poto ispuniti nečime. To se vidi u pseudointelektualnom svijetu čiji smo sudionici, u kojem ovisimo o tome da nam drugi kažu što je to za nas dobro i što je to što nam treba da ispunimo tu prazninu, a pritom će nam, naravno, naplatiti tu uslugu – da nas spoznaju umjesto nas samih. Ma gluposti! Mogla bih o tome satima. Važno mi je konstantno preispitivati sebe i nerijetko kada si odgovorim na neka pitanja, počnem raditi na nečem novom, shvatim da postoji još toliko toga nepoznatog i onda sve ispočetka. Slikarstvo je kontemplativna disciplina, stoga su odgovori za kojima tragam vezani uz unutarnja stanja i vanjske pojavnosti, zato se često koristim simbolima i zagonetkama.

Crtaš li na plaži, na godišnjem?

Da, uvijek sa sobom nosim pernicu i book. Međutim, volim nemirno istraživati nova mjesta pa mi je medij fotografije u tim situacijama bliži. Treba istraživati paletu mogućnosti kreativnog izražavanja jer sve se prvo odvija nevidljivo u nama, a onda to poprima neku formu, oblik, boju…

Ima li razdoblja kad ne crtaš?

Naravno da ima. Postoji onaj poremećeni sustav mišljenja koje danas jako opterećuje ljude i udaljava ih od njihove esencije, a da katkad oni sami nisu toga svjesni, što je jako opasna situacija – ako ne radiš, mora da nešto ne štima. Ali to je govor racionalnog koje ionako nije dovoljno jako da nadvlada intuitivno (ne govorim da jedno drugo uopće mora nadvladati). Nama kao ljudima je zajedničko i to što smo svi ustvari izrazito znatiželjna bića, želimo poznavati svijet kojim smo okruženi jer tako raslojavamo i sami sebe, a taj je proces satkan od brojnih dojmova koji postaju dio nas, tako i svojevrsne kreativne pauze govore jednim jezikom unutarnjeg i jezikom slučajnosti. O nama ovisi hoćemo li taj jezik pokušati naučiti svladati.

Koje tehnike koristiš?

Tehnike koristim eklektično, tako da se služim i akrilnom i uljanom boju, akrilnim markerima, suhim i uljanim pastelama, građevinskim materijalima… Svega tu ima, a opet je sve promišljeno. Slikarski princip u mojem radu često podrazumijeva adiciju, a zatim redukciju materijala jer nikada ne radim prema nekim skicama, već svakom platnu pristupam ne na način da ga „napravim“, već da intuitivno gradim. To često podrazumijeva ne-klasični pristup materijalima i puno pogrešaka po putu, ali što ćete, to je tako, kao neka slikarska kombinatorika, sve učinjeno postaje trag za sljedeće i tako u beskraj, odnosno do trenutka kada osjetim da rad počinje imati svoj jezik, onda ga puštam da govori što ima za reći kome treba.

Imaš li omiljenu boju?

I da i ne. Možda bi netko tko promatra moje slike mogao odgovoriti na ovo pitanje umjesto mene, međutim odabir boja je za mene instinktivan i intuitivan proces. Ako neku boju ponavljam dugo, to znači da osjećam da mi i dalje ima nešto za pokazati, a ne zato što mi se na površnoj razini dekorativno dopada. Tu nije riječ o tome. Ako postoji nešto što vam je najdraže, onda to nekako znači da ćete to odabrati ispred svega drugog, a ja ne stvaram po tom principu. Oslanjam se na intuitivno pronalaženje spone između unutarnjeg i materijaliziranog u obliku boje, linije i plohe.

Tvoja početna boja na platnu nije bijela – već crna. Zašto? Kažu za bijelu i crnu da nisu boje uopće…

Moja crna i crna svake druge osobe su različite crne. Putovanje mene i crne boje je poput neke prekooceanske ekspedicije – ne znamo kada će završiti, ali to nam nije ni bitno jer već imamo zajednička sjećanja i postajemo organizam u kojem se preklapamo jedno preko drugog. Crna je asocijacija na neuhvatljivost, intuitivnost, unutarnju logiku, jezgrovitost svojeg postojanja, na sve ono rečeno i skriveno… Crna je jedan mentalni prostor nevidljivog i neopipljivog, a s druge strane nečeg izrazito živog i simbolički denotiranog. Crna je, prema Jungu, „mjesto klijanja“, trenutak prije rođenja materije, univerzalni obrat forme. Crna je vrijeme.

Ima li ljubomore među umjetnicima?

Nažalost, ima. Umjetnost tako ne može preživjeti jer sve dok postoji ego, postoji i strah. U ovom slučaju strah da će uspjeti netko drugi, a ne mi. Kao da se nama nešto oduzima. To je, nažalost, toliko prisutna pojava da ne znam uopće ni govoriti o tome jer me prije svega, jako rastužuje.

Koliko su društvene mreže važne za samopromociju?

Od tih društvenih platformi koristim Instagram jer je kao neka brza digitalna slikovnica i na svojem profilu objavljujem isključivo svoje radove. Imam i stranicu na FB koju često zaboravim da imam. Moram slikati, raditi, čitati, istraživati, hodati… Nemam vremena za aktivno bavljenje takvim vidom te tzv. promocije. Nerijetko budem neaktivna neko vrijeme pa onda objavim deset slika na kojima sam radila jer osjećam da je onda vrijeme za to. Izložbe su mi bitne jer daju prostor za direktno komuniciranje, to je važno. Ljudi mi se ionako dosta javljaju vezano uz djela i obično ih pozovem kod sebe u radni prostor da pričamo i doživljavamo umjetnost uživo. U tom dijelu sam baš neki tradicionalist, haha!

Što bi se moglo popraviti da umjetnici lakše stvaraju kod nas?

Kada govorimo kroz prizmu prodaje radova, onda svakako odnos kupaca prema umjetniku. Nemali broj puta sam doživjela pokušaje cjenkanja za radove. Shvaćam da je ljudima to zanimljivo, ali jednostavno nemojte to raditi s umjetnicima čija djela želite imati za sebe. Ne mogu govoriti u ime svih, ali iza mojih radova stoji puno sati rada, školovanja, materijalnog ulaganja i prije svega realizacije ideje koja je unikatna za svaku sliku. Ne ponavljam svoje radove i radim ih 1 od 1. Konstantno je prisutna ta atmosfera u razmišljanjima ljudi koji se ne bave profesionalno umjetnošću da umjetnici samo iz puke inspiracije stvaraju, da žive u nekakvom romantičarskom okruženju potpuno egzistencijalno osigurani, ali to je daleko od stvarnosti. A sad, postoji cijela lepeza situacija koje bi se mogle, ne bi mogle itd…

Imaš li mecenu, sponzora?

Ne, ni ne planiram imati. Isključiva prodaja radova mi nije fokus u cjelokupnom stvaralačkom putu. Primarno sam fokusirana na realizaciju slikarskih ideja i edukaciju likovne umjetnosti.

Tko su kupci tvojih slika?

Profili ljudi su izrazito šaroliki i nerijetko sam s nekim ljudima ostala u prijateljskim odnosima i privatno iako smo se povezali preko prodaje. Ima tu i takozvanih poznatih lica, manje poznatih, ali svi s kojima sam ostvarila neki oblik suradnje su zaista predivni ljudi koji cijene umjetnost i kontinuirani rad. Katkad vas netko gleda kao investiciju, a to je meni jako smiješna situacija kada se dogodi jer ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment ili tapšanje kapitalizma po ramenu.

Podilaziš li kupcima kada stvaraš?

Nikada, ne. Svjesna sam da sam zbog tog stava izgubila veliki broj potencijalnih suradnji, ali iskreno, to mi je sasvim u redu jer sve što treba biti na mom putu došlo je i dolazi. Jednostavno nisam takav profil, teško podnosim nekakvu vrstu autoritativne komunikacije. Važno je spoznati sebe do što višeg stupnja i poštivati se takvog, sve drugo je laganje samome sebi i stvaranje nepotrebne iluzije.

Što radiš u slobodno vrijeme?

U zadnje vrijeme pohađam edukativne radionice o raspoznavanju samoniklog bilja, amaterski pletem tapiserije i tepihe, čitam dakako, vodim likovne radionice za djecu i mlade. Iskreno, volim tražiti neke nove načine kreativnog rada i usvajati nove vještine, ali se nikada ne prisiljavam ni na što. Uživam i u meditativnom otkrivanju prirode, tamo gdje prestaje signal – počinje mir.

Film ili knjiga?

Oboje.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album

Valnea Vretenar – sopranistica

Sopranistica Valnea Vretenar odrasla je u malom istarskom mjestu Pićan podno Učke.
Nakon završetka srednje glazbene škole u Puli upisuje Umjetničku akademiju u Splitu, u klasi
prof. Nelli Manuilenko. Iako je u srednjoj svirala klavir i bila uvjerena da će postati
pijanistica, ljubav prema pjevanju bila je jača. Mlada sopranistica iza sebe ima niz uspješnih
nastupa, a Istru i Dalmaciju zamijenila je mirnim obiteljskim životom u Bjelovaru.


Koliko si danas povezana s mjestom odrastanja?
Dosta sam emotivno povezana sa svojim rodnim krajem. Dolazim svega dva ili tri puta
godišnje kod mojih i mogu reći da mi jako nedostaje moja Učka i sva mjesta u kojima sam
provela cijelo svoje djetinjstvo. Da ne pričam o Puli, tamo sam završila svoje srednjoškolsko
obrazovanje i provela najljepše trenutke sa svojom ekipom s kojom sam dandanas u super
odnosima.

Kad si otkrila da te zanima glazba/pjevanje?
Glazba me počela zanimati već u ranom djetinstvu, dakle prije nego što sam išla u osnovnu
školu. Sjećam se da sam jednom na TV-u gledala jednog pijanista s velikim zanimanjem kako
svira klavir i meni je to bilo mrak. Jako mi se sviđala boja instrumenta i te tipke, ma sve.
Onda sam gnjavila roditelje da mi kupe klavijaturu i tako je sve počelo. Počela sam vrlo rano
skidati pjesme po sluhu koje sam čula na radiostanici i tu su zapravo moji roditelji odmah
reagirali i upisali me u glazbenu školu.
Voljela sam ja i pjevati. Sjećam se kako su me susjedi zvali „slavuj“ jer su me uvijek slušali
kako pjevam po cijele dane po selu i njima je to bilo zanimljivo pa su me zvali da im nešto
zakantan.

Kad si počela pjevati/svirati?
Osnovnu glazbenu školu, smjer klavir, upisala sam kasnije, s nekih 12 ili 13 godina, više se ne
sjećam. Obično djeca klavir upišu s recimo 9 godina. Ja sam dosta kasno krenula s klavirom.
Sva sreća pa postoji opcija akceleracije pa sam u nekoliko godina završila klavir. Doticaj s
pjevanjem dogodio se kad sam upisala srednju glazbenu školu u Puli. Zapravo, meni je cilj
bio postati pijanistica, ali kako smo na upisu za srednju glazbenu školu morali odabrati još
jedan smjer (uz obavezan smjer – klavir), odlučila sam se za solo pjevanje. Solo pjevanje
upisala sam sa 17 i pol godina. Nisam ništa ozbiljno htjela postići s pjevanjem, već samo
naučiti neke elementarne stvari o disanju, što mi koristilo za pop pjevanje.
No, kako sam tada dobila super nastavnika, prof. Cvetan Pelčić koji mi je bio veliki
motivator, usadio mi je ljubav prema pjevanju i nakon par godina srednje znala sam da je
pjevanje moj poziv i da se s time želim baviti cijeli život. Tako da je klavir pao u drugi plan,
mada ja dandanas klavir vježbam za svoju dušu i koristi mi za moju profesiju. Svakako sam
na dobitku.


Što sviraš sebi za dušu na klaviru?
Volim svirati Bachova i Chopinova djela. Ponavljam dio repertoara koji sam svirala na
maturalnom koncertu iz klavira. Sviram dječje pjesmice kćerki jer to obožava. Posvetila sam
joj jednu skladbu koju sam skladala. Volim svirati Olivera i tako neke baladice. Svašta
pomalo. Nekad se i jazza uhvatim. Volim vježbati i korepeticiju. Često uzimam djela koje
pjevamo mi solo pjevači pa vježbam klavirsku pratnju. To me opušta. 

Kojih pet skladbi klasične glazbe koje bi svi trebali poslušati?

1.S. Rachmanjinov: Koncert za klavir i orkestar op. 18 br. 2 u c-molu 
Doduše, možda je težak za laike, ali nekome tko općenito voli klasičnu glazbu, ovo djelo je
zaista melem za uši. 
2.  Figarov pir, opera W. A. Mozarta
3.  Klavirska djela F. Chopina. 
4.  Traviata, opera G. Verdija
5.  Debussyjeve solo pjesme i klavirski komadi. 
Netko tko je ljubitelj impresionizma (kao ja), Debussy je definitivno pun pogodak. Mada i
Faure ima zanimljiva djela. 

Ima li u tvojoj obitelji glazbenika?
U mojoj obitelji nema profesionalnih glazbenika. Moj pradjed i djed su bili harmonikaši
amateri. Znali su ovako svirati po feštama i sebi za dušu. Mada imam u Sloveniji daleki rod i
također se profesionalno bave glazbom.


Vjeruješ li da postoji gen za glazbu?
Hm, pa valjda postoji. Ja nekako gledam po sebi. Nitko od mojih doma nije školovan. Tata je
antitalent za pjevanje, dok je mama čista suprotnost. Jedino su se moji nonići bavili glazbom
pa sam možda pokupila njihov gen. Nisam se nešto previše bavila tom tematikom, ali svakako
mislim da ima nešto u tome. Recimo, moja sestra i brat također imaju sluha i lijepo pjevaju,
ali ne bave se glazbom, možda je to stvarno stvar gena. 


Kako su roditelji reagirali kada si im rekla da želiš studirati pjevanje?
Odmalena sam imala njihovu podršku i znali su koliko volim klavir, općenito glazbu, i tu nije
bilo nikakvih problema. Tata je možda više priželjkivao da upišem studij klavira, ali je imao
razumijevanja za moju želju da upišem studij solo pjevanja. Bilo im je bitno da radim ono što
volim.

Koliko je bilo teško upisati akademiju u Splitu?
Niti jedan prijemni na bilo kojim akademijama nije lagan. Sve ovisi o tebi, o tvojoj kvaliteti
glasa i talent, i naravno, koliko si se spremio za taj prijemni. Puno je tu faktora koji presuđuju,
a i stvar sreće.
Ja sam dala sve od sebe, što mi je bilo najvažnije, a rezultati su došli sami po sebi. To je što se
tiče samoga pjevanja. Drugo, morala sam položiti i solffeggio (teoretski dio). Mogla bih reći
da je najteži dio bio psihička priprema jer tebi nitko ne jamči da ćeš proći. Sve ovisi o tebi,
kao što sam gore navela. Kako ćeš se držati sa stresom, kakva će biti konkurencija, hoćeš li
biti dovoljno dobar. Sve su to pitanja koja nam se vrte po glavi.


Koji ti je bio najdraži, a koji najteži predmet?
Naravno da mi je najdraži predmet bio solo pjevanja. Nema veće radosti nego kad ideš na taj
predmet s veseljem. Obožavala sam tražiti novi repertoar, otkrivati nove glasovne
mogućnosti… Jako je bitna i dobra komunikacija s profesorom, jer profesor je tu da te
podupire, motivira i da vjeruje u tebe. Bez toga sve pada u vodu.

Apsolventsku godinu sam upisala na Akademiji za glasbo u Ljubljani (6. godina studija) i
tamo sam upisala pjevanje u klasi red. prof. Pie Brodnik. S profesoricom Piom imala sam
super odnos. Obožavala sam njezinu energiju i način na koji me motivirala i poticala za
daljnji rad. Nakon diplome i dalje sam surađivala s njom. Žena je fantastična.
Što se tiče najtežeg predmeta na faksu, možda bih izdvojila Glazbene oblike (analiza
glazbenog djela). S obzirom na to da smo imali profesora koji je bio pun razumijevanja prema
nama, nije bilo problem pohađati taj predmet. Svaki predmet je specifičan na svoj način i
zahtijeva neku vrstu napora.


Od pjevača se zahtijeva i znanje stranih jezika. Znaju li oni samo pjevati na stranim
jezicima ili ih uistinu govore?

Za jednog opernog pjevača je poželjno i veoma važno da govori što više jezika. Zašto? Zato
što se mi pjevači uglavnom susrećemo s francuskim, ruskim, talijanskim i njemačkim
opernim repertoarom. Kad dobiješ ulogu, prvo moraš prevesti svoju ulogu pa onda ostale
uloge iz te opere. Puno ima dijaloga i ako ne razumiješ ono što pjevaš, onda tu nastaje veliki
problem. Naravno, ima pjevača koji ne govore tečno jezike pa moraju sve sami prevesti i
veliki je tu napor, ali i na takav način učiš jezik. Ima poznatih opernih pjevača koje pratim
putem društvenih mreža i vidim kako jako dobro barataju s različitim jezicima. Praktički ih
pričaju kao da im je materinji jezik. To stvarno puno znači. Nažalost, na našoj akademiji u
Splitu nismo imali mogućnost učiti francuski i ruski jezik, što je po meni veliki minus jer tek
sada vidim koliko bi mi to značilo. Mada recimo na Ljubljanskoj akademiji studenti solo
pjevanja imaju priliku učiti sve te jezike koje sam vam navela.


Tko su umjetnici koje bi nam preporučila da zapratimo na društvenm mrežama?
Mladi hrvatski operni pjevači Leon Košavić i Toni Nežić, te svjetske popularne operne
pjevačice Diana Damrau, Anna Netrebko, Nadine Sierra, Olga Peretyatko, Pretty Yende.
Imamo i našu izvrsnu opernu pjevačicu, koloraturku Ivanu Lazar. 


Po čemu pamtiš dane na akademiji?
Definitivno po druženju s mojim kolegama i po svemu što smo skupa prošli. Najviše ću
pamtiti svoju prvu debitansku ulogu Sunčice iz opere Turia i Plamenko mojega prijatelja
Borne Ercega. Tada sam prvi put zapjevala na kazališnim daskama. Opera je praizvedena u
šibenskom kazalištu. Na 5. godini faksa prošla sam u polufinale renomiranog međunarodnog
natjecanja Magda Olivero u Milanu. To mi je bilo prvo veliko natjecanje. Također se rado
prisjećam jednog pjevačkog natjecanja u Austriji u Deutschlandsbergu. Bilo je tu naravno
puno koncerata na razini akademije i van akademije koji su mi ostali u lijepom sjećanju.


Mnogi umjetnici kažu da je iznimno stresno razdoblje kada se završi akademija i mladi
se ljudi nađu na tržištu rada.

To je istina, da. U tom razdoblju si praktički nigdje. Krećeš iz nule i normalno je da se bojiš
za svoju egzistenciju i karijeru. No dođe vrijeme kada se sve poklopi i dođe na svoje. Treba
imati samo strpljenja i biti jako uporan, ne odustati od sebe, od svojih ciljeva.
Ja sam taman nakon diplome bila u visokoj trudnoći pa sam sve svoje misli fokusirala u tom
smjeru. Ali da, kada je prošao porodiljni, isto sam se brinula kako ću i što ću. Nakon nekoliko
mjeseci dobila sam posao kao nastavnica klavira u glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u
Bjelovaru.

Bjelovar ima puno talentiranih glazbenika. S kime surađuješ? Gdje si do sada nastupala
i koje su ti najdraže uloge?

Do sada sam surađivala s bjelovarskim pijanistom Vedranom Milićem. Prošloga ljeta imala
sam solistički koncert u Atriju muzeja u povodu Glazbenog kultunog ljeta i Vedran me pratio
na klaviru. Imam u planu održati nekoliko tematski solističkih koncerta, ali više o tome kada
dođe pravo vrijeme.
Na jednom vjenčanju surađivala sam s violinisticom Vandom Novoselec. Jako su dragi i
talentirani glazbenici s kojima mi je uvijek gušt surađivati.


Gdje si do sada nastupala i koje su ti najdraže uloge?
Do sada sam nastupala u Austriji (Freyung), Sloveniji, Italiji, Zagrebu, Puli, Splitu, Šibeniku.
Osobno, najzanimljivija i najizazovnija uloga bila mi je uloga Kraljice noći iz opere Čarobna
frula skladatelja W. Amadeusa Mozarta. Učila sam tu ulogu tijekom studija i učiš ju i radiš na
njoj cijeli života. Tu bih izdvojila još nekoliko Mozartovih uloga Constanza, Blonde (Otmica
iz Saraja), Susanna (Figarov pir), Lakme (Lakme, L. Delibes), Olympia (Hoffmanove priče, J.
Offenbach), Cunegonde (Candide, L. Bernstein – opereta ).
Da sada ne nabrajam, ima tu dosta meni dragih uloga koje su skladali talijanski velikani poput
Bellinija, Donizettija i Rossinija.

Koji bi savjet dala roditeljima koji žele upisati svoje dijete u glazbenu školu?

Preporučila bih roditeljima da slobodno upišu svoju djecu u glazbenu školu jer biti glazbeno
dijete ima mnogo prednosti. Recimo, pjevanje i sviranje instrumenta omogućuju djetetu da
doživi uspjeh, a nastupi pred publikom uče ga važnim životnim vještinama – svladavanju
stresa i pobjeđivanju treme. Čime god se kasnije bavili u životu, to će im svakako ići u prilog.
Glazba je veoma važna za razvoj svakog djeteta. Ona pozitivno utječe na djetetove fizičke i
umne sposobnosti te omogućuje razvoj estetskog odnosa prema glazbi i umjetnosti općenito.
Svi znamo da se kod osoba koje se aktivno bave glazbom poboljšavaju glazbene sposobnosti,
ali manje je poznato da se razvijanjem glazbenih sposobnosti i općenito razvija pojedinac.
Istraživanja su pokazala kako djeca koja se glazbeno obrazuju postižu bolje rezultate na
pojedinim testovima od djece koja nisu recimo glazbeno obrazovana. Dakle, djeca koja čitaju
note, redovito vježbaju sviranje nekog instrumenta i pjevaju, mogu pokazati znatno bolju
spacijalnu percepciju, verbalne i matematičke vještine te kreativnost.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album

Venecijanski filmski festival

Venecijanski filmski festival ili punim nazivom Mostra Internazionale d’Arte Cinematografica najstariji je filmski festival. Prvi put je održan 1932. na terasi hotela Excelsior na Lidu, u sklopu 18. venecijanskog bijenala. Festival je, kao dio Bijenala u Veneciji, ustanovio grof Giovanni Volpi 1932. godine. Sposobni poduzetnik i političar, jedan od najbogatijih ljudi u Italiji, ljubav prema filmu prenio je i na unuku, Marinu Cicogna, slavnu talijansku filmsku producenticu koja je u bogatoj karijeri producirala niz filmova, uključujući i slavni film Belle de Jour čiju režiju potpisuje veliki Luis Buñel. Film je nagrađen i na Venecijanskom filmskom festivalu nagradom Zlatni lav 1967. godine, a sama Marina Cicogna postala je zaštitni znak Festivala i najuspješnija žena talijanskog filma.

Venecijanski bijenale ili Bijenale u Veneciji (talijanski La Biennale di Venezia) naziv je za prestižne međunarodne umjetničke manifestacije (izložbe i festivali) u Veneciji, na kojima se redovito predstavlja i promiče suvremena umjetnost i trendovi različitih umjetničkih područja (likovna umjetnost, glazba, film, kazalište, arhitektura, ples).

Bijenale se isprva razvio iz likovne izložbe koja je pokrenuta 1895., pod imenom Međunarodna umjetnička izložba u Veneciji. Tijekom godina razvili su se i drugi projekti koji imaju isti cilj – promociju umjetnosti. U okviru Bijenala tako se danas održava Međunarodni festival suvremene glazbe, Međunarodna filmska smotra, Međunarodni kazališni festival, Međunarodna smotra arhitekture i Međunarodni festival suvremenoga plesa.

Prvi film koji je prikazan bio je Dr Jekyll and Mr Hyde Roubena Mamouliana, a tu su još bili i filmovi Franka Capre, Jamesa Whalea i Aleksandra Dovzenka.

Festival je ponovno održan tek 1934., kada su u konkurenciji bili filmovi iz 19 zemalja, a pratilo ga je 300 akreditiranih novinara. 

Od 1932. do 1942. godine glavna festivalska nagrada Zlatni lav nosila je ime Mussolinijev pehar (Coppa Mussolini), po tadašnjem talijanskom fašističkom premijeru Benitu Mussoliniju. Nagrada je potom dobila ime Zlatni lav 1949. godine, a prvo priznanje pripalo je francuskom filmu Manon.

Status natjecateljskoga festivala A kategorije dodijelio mu je 1951. FIAPF (Međunarodna federacija udruga filmskih producenata). Venecijanski filmski festival nije se održavao 1943. – 1946., 1973. i 1977. – 1978., a 1969. – 1972., 1974. – 1976. i 1979. nije bio natjecateljskoga karaktera.

Glavna je nagrada Zlatni lav (Leone dʼoro) koja se dodjeljuje najboljemu filmu (isprva naziva Lav sv. Marka). Važnije su nagrade još Srebrni lav (najboljemu redatelju), Velika nagrada žirija (Grand prix) i Posebna nagrada žirija za film, Volpijev pehar (Coppa Volpi) najboljemu glumcu i glumici, nagrade Osella za tehnički doprinos, kameru i scenarij, kao i nagrade u programima Horizonti i Dani autora.

 La Mostra je, uz festivale u Canessu i Berlinu, jedan od glavnih filmskih festivala u Europi.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: Antonija Putić

Irma Unušić – plesna umjetnica

Zadranka Irma Unušić plesna je umjetnica i pedagoginja zahvaljujući kojoj mnogi mališani otkrivaju ljepotu suvremenoga plesa. Umjetničku organizaciju SHOOMA osnovala je 2017. s glavnim ciljem stvaranja umjetničkog sadržaja za djecu i mlade s velikim naglaskom na inovativnost i angažiranost. Osim plesom, bavi se edukativnim, koreografskim, izvođačkim i producentskim radom u području suvremenog plesa. Profesionalno plesno obrazovanje stječe u Umjetničkoj školi Franje Lučić (2014.) u Velikoj Gorici. Studirala je Predškolski odgoj (2011.) na Učiteljskom fakultetu i Etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predstava “Astronauti” u režiji Maje Zećo (2018.) su prva predstava za djecu u produkciji SHOOMe u kojoj ima ulogu koreografkinje i izvođačice.

Kako objasniti što je to suvremeni ples onima koji još uvijek vjeruju da je to samo neko deranje i valjanje po podu?

Suvremeni ples je umjetnička grana izvedbenih umjetnosti koja podupire osobno izražavanje pojedinca, podržava istraživanje i slobodu u odabiru načina kretanja i izražavanja, potiče na promišljanje i propitivanje te se trudi postavljati pitanja o onome što je aktualno, što nas okružuje… To bi bilo jedno generalno objašnjenje što je suvremeni ples, no naravno da u njemu pronalazimo još mnogo stilova i zapravo kod svakog plesnog umjetnika ili umjetnice može se osjetiti specifičan stil.

Suvremeni ples jedna je velika igra i to je ono što je divno u njemu. Igra sama po sebi znači bivanje u trenutku i uživanje u procesu same igre, to se sve dakako može prenijeti i na suvremeni ples.

Ima li pomaka s percepcijom što je to suvremeni ples?

Teško je reći! Bilo bi dobro napraviti istraživanje o tome kako se percipira suvremeni ples, koliko je u društvu prisutan i prihvaćen. Kroz svoje djelovanje kao plesna umjetnica i pedagoginja puno radim na području razvoja publike kroz razne projekte te se tako trudim djelovati na promjene u percepciji i shvaćanju suvremenog plesa.

Suvremeni ples je u prilično teškoj situaciji u odnosu na druge umjetnosti jer je umjetnost koja se najmanje spominje unutar obrazovnog sustava, što je također jedan razlog zašto je većini nepoznata. Nažalost, iznimno je malo zastupljen u redovnim programima kazališnih kuća, gotovo pa da ga i nema, puno govori i to da ne postoji samostalna plesna institucija u Hrvatskoj (osim Zagrebačkog plesnog centra o čijoj problematici ne bih sada pisala).

Jesi li oduvijek znala da će ples biti tvoja profesija?

Oduvijek sam uživala u plesu, ali nisam znala da će to biti moja profesija. Studirala sam predškolski odgoj i kulturnu antropologiju, a paralelno sa studijem pohađala umjetničku školu za suvremeni ples. Uglavnom je ples cijelo vrijeme bio hobi i podloga mojem temeljnom obrazovanju. Znala sam se naći u razmišljanjima i sanjanju o tome kako imam svoju plesnu dvoranu, stvaram predstave, vodim plesne radionice, no nekako sam to uvijek sramežljivo čuvala za sebe. Moguće je da sam to sve zapravo potajno htjela, ali nisam se fokusirala na to da se i ostvari.

Čini se da se ipak ostvarilo! Nakon završenog studija i odrađene jedne godine stažiranja u dječjem vrtiću, shvatila sam što zapravo želim. Dogodio se preokret i sretna sam zbog toga!

Zapravo, sada kako se čini, spojila sam svoja akademska obrazovanja s plesom i djelujem u tom području, rad s/za djecu i mlade u, rekla bih, društveno-angažiranom kontekstu jer i umjetnost dakako utječe na promjene u društvu.

Kada si otkrila strast prema plesu?

Mislim da ne znam odgovor na ovo pitanje. Oduvijek! Baš živim ples otkad znam za sebe…

Nisam se nikada pitala mogu li ja bez plesa. Nekako je oduvijek dio mene.

Strast baš prema suvremenom plesu rodila se početkom studija u Zagrebu kada sam počela odlaziti na predstave i radionice, postupno sam upoznavala scenu suvremenog plesa i shvatila sam da je to ono što me zanima.

Ima li u tvojoj obitelji plesača/umjetnika?

U mojoj obitelji nema profesionalnih plesača. Moja sestra trenutno studira na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Vjerujem da nam je pozitivna obiteljska atmosfera prema umjetnosti stvorila senzibilitet i želju za umjetničkim djelovanjem.

Kada i gdje si se počela baviti plesom?

Sjećam se da su prvi satovi plesa bili još u vrtiću dok sam živjela u Biogradu na Moru, nakon toga sam započela svoje prve baletne korake u Osnovnoj glazbenoj školi “Blagoje Bersa” u Zadru kod predivne plesne pedagoginje Sanje Petrovski za koju sam sigurna da je najviše utjecala na moju predanost plesu.

U međuvremenu sam pohađala satove raznovrsnih stilova plesa, pa tako i sporta, a dolaskom na studij u Zagreb doznala sam da postoji srednjoškolsko obrazovanje u području suvremenog plesa pa sam se uz studij odlučila na veoma neočekivan pothvat, s 20 godina upisala sam prvi razred srednje Umjetničke škole Franje Lučića – plesni odjel u Velikoj Gorici. Bile su to divne četiri dobro iskorištene godine, puno dobivenog znanja, iskustva i želje za nastavkom rada u plesnoj umjetnosti. Uz formalno obrazovanje stjecala sam iskustvo i znanje na mnogim radionicama, projektima u državi i inozemstvu.

Kako izgleda obrazovanje plesača u HR?

Što se tiče formalnog obrazovanja plesača u Hrvatskoj, u mnogo gradova postoje osnovne, u nekoliko srednje škole suvremenog plesa, a od 2013. godine postoji i studij suvremenog plesa pri ADU u Zagrebu. Osim formalnog obrazovanja, postoji mnogo studija, tečajeva i radionica koje se odvijaju tijekom godine.

Koje je najbolje doba da se počne baviti plesom?

Bilo koje! Šalim se malo, ali da, zaista nije toliko važno s koliko se godina netko počinje baviti s plesom. Za suvremeni ples je dosta važna zrelost koju osoba ima kako bi na što svjesniji način pristupio svojem tijelu, no ako se s takvim pristupom krene što ranije, onda i tim bolje. Začarani krug… No sigurno je da određeno doba ne uvjetuje da se netko počne baviti plesom niti uvjetuje uspješnost u tome.

Ima li vani više prilika za plesače?

Ovisi na kakve se prilike misli i na kakve je životne uvjete netko spreman. Sigurno da ima više ponuda za poslove, audicija, radnih mjesta… Moguće na prvu da je to istina, no voljela bih navesti kako je neprocjenjiva međusobna podrška koju imamo na našoj maloj, ali velikoj plesnoj sceni u Hrvatskoj. Vjerujem da svatko nađe svoje mjesto gdje se osjeća najbolje, što želi raditi i na koji način ostvaruje svoje ciljeve, bilo to u Hrvatskoj ili vani…

U Bjelovaru si vodila plesni laboratorij.

U Bjelovar sam se preselila 2015. godine i iste godine u sklopu Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar pokrenula sam Plesni laboratorij. To je živjelo tri godine. Trenutačno ne vodim kontinuirane edukacijske programe, već se uglavnom baziram na povremene radionice u raznim gradovima i u suradnji s različitim institucijama (knjižnice, vrtići, škole, festivali…).

Mislim da bi za jedan grad poput Bjelovara puno značilo da djeca, mladi i dakako odrasli imaju mjesto gdje mogu doći, vidjeti i isprobati što je to suvremeni ples. Vjerujem da će se otvaranjem novoobnovljenog Doma kulture stvoriti mogućnosti za mnogo novih i suvremenih modela edukacije i organiziranjem raznovrsnih umjetničkih sadržaja za različite uzraste, pa tako i za pokretanjem edukativnih, ali i izvedbenih progama suvremenog plesa.

U ljeto 2017. godine osnovana je Umjetnička organizacija SHOOMA [‘ʃumʌ/šuma/forest] koja je inspirirana šumom, kao savršenom ekološkom tvornicom, zamišljena kao kreativna tvornica u kojoj se susreću i igraju plesna umjetnost s različitim umjetničkim područjima u cilju stvaranja raznovrsnih inovativnih umjetničkih formata. Polazi od tijela, pokreta i plesa kao inspiracijskog momenta i pristupa stvaranju sadržaja s fokusom na mladu publiku. 

Umjetnički formati koji su nastajali od početka djelovanja su:

  • plesne predstave
  • site-specific predstave
  • mali izvedbeni formati
  • scenska događanja
  • online kreativni sadržaj
  • projekt razvoja publike
  • raznovrsne radionice za djecu, mlade, obitelji i odrasle

Odnedavno organizacija ima svoju službenu mrežnu stranicu koja je kreirana u sklopu projekta Shoomski Brlog koji financijski podržava Ministarstvo kulture i medija. Zavirite u Brlog i ostale radove iz naše SHOOMe!

Kako promoviraš ples u gradu Bjelovaru?

Trudim se na razne načine, vodila sam već spomenuti Plesni laboratorij u KMC-u, suradnja s Udrugom invalida Bjelovar gdje sam održavala inkluzivne plesne radionice, plesne radionice u knjižnici, vrtićima, školama, premijernu izvedbu plesne predstave “Astronauti” održali smo u Gradskom muzeju 2018. godine, na prošlogodišnjem Bjelovarskom kulturnom ljetu održano je mnoštvo događanja (radionica, site-specific predstave, obiteljskih plesnih druženja).

Posebno smo ponosni na projekt razvoja publike “Korak za ples” koji se održavao u ljeto 2020. godine u suradnji s Centrom za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar kojeg nažalost zbog epidemioloških razloga i promijenjenih potreba u kulturi nismo mogli održati jer u 2021. godini nije bilo posebnog natječaja za razvoj publike, no ideje smo spremili i čekamo prvu priliku da grad ponovno zaživi plesom.

Imaš li tremu prije nastupa i kako se nosiš s njom?

Imam uvijek i volim ju, ako ju nemam zapravo mi je jako neobično i kao da mi nešto nedostaje. Ona traje vrlo kratko, polagano raste prije same izvedbe, pojača se jako desetak minuta prije početka, na najjače ju osjetim u samom momentu izlaska na scenu i onda kao da odjednom nestane, nema je više, a nakon nje dolazi predivan osjećaj bivanja u plesu.

Koliko su učestale ozljede?

Sigurna sam da u svakom profesionalnom bavljenju nekom intezivnijom fizičkom aktivnosti ozljeda ima, pa tako ima kod bavljenja suvremenim plesom, no kako je suvremeni ples jako okružen raznovrsnih somatskim tehnikama i tijelu se pristupa na drukčiji način – rekla bih svjesniji, često pažljiviji, čini mi se kao da je kod profesionalnih plesačica i plesača suvremenog plesa to ipak nešto rjeđi slučaj.

Kad si imala prvi nastup?

Ako se računa prvi neprofesionalni onda je to bilo s pet godina.

Što bi savjetovali mladima koji se počinju baviti plesom?

Vjerujte u ono što želite! S velikom pažnjom prema sebi, svojem tijelu, dozom igre krenite u ostvarenje toga što želite!

Tko su plesni umjetnici koje voliš?

Matija Ferlin, Silvia Marchig, Julyen Hamilton, Kirstie Simson, Pina Bausch… Ma joj, ima ih puno, ali evo, makar nekoliko…

Kakva je plesna scena u Hrvatskoj?

Jako raznovrsna, šarena, malena, hrabra, nepokolebljiva, borbena, ustrajna i jako zanimljiva.

Na ovom portalu objavljuju se recentne kritike, osvrti i intervjui s plesne scene:

http://www.plesnascena.hr

Kakvi su uvjeti rada za plesače u Hrvatskoj?

Uvjeti rada su takvi da bi mogli biti puno bolji. Za početak bi bilo dobro promijeniti stav o tome da mi “samo plešemo” i educirati društvo o tome koliko je puno posla, vremena, volje, truda i ljubavi uloženo u to “samo plesanje”. Često naiđemo na to da nama nije potreban honorar za izvedbu ili je on izričito malen. No svakodnevnim borbama trudimo se učiniti promjenu.

Od prosinca 2020. godine ponosna sam članica Upravnog odbora strukovne Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) u kojoj zajedno s ostalim članicama promišljamo, planiramo i djelujemo za bolje sutra.

Koliko je otvaranje plesne akademije popravilo stanje na plesnoj sceni?

Mislim da će se to tek vidjeti nakon još nekoliko godina. U svakom slučaju, jako je zašarenilo već raznovrsnu plesnu scenu i postavilo dobre temelje za konačno prepoznavanje plesne umjetnosti kao ravnopravne drugim umjetnostima.

Može li se u Hrvatskoj živjeti samo od plesa?

Ima dobrih primjera da može, no nažalost rijetki su gdje je to samo jedan smjer djelovanja umjetnice/ka. Uglavnom se kombinira s raznim drugim područjima rada poput pedagogije, produkcije, koordinacije, administracije, marketinga, promidžbe… Rijetko se netko može samo baviti izvođenjem ili samo koreografiranjem i posebno posvetiti tom određenom području. No čini mi se da je to tako i u drugim umjetničkim poljima i da nije tako samo u Hrvatskoj. Plesni umjetnik je danas mali multipraktik koji zna puno toga: o tijelu, anatomiji, koreografiji, izvedbi, produkciji, postavljanju plesnog poda, rasvjeti…

U Hrvatskoj imamo nekoliko plesnih festivala. Imate li najdraži?

Ima ih čak više od nekoliko, svaki je poseban i ima neku svoju specifičnost. Meni jako dragi su Kliker festival plesa, pokreta i igre u Varaždinu i Monoplay – festival sola u Zadru.

Što biste radili da se ne bavite plesom?

Dobro pitanje! Da se ne bavim plesom, vjerojatno bih se opet bavila plesom… Sigurno bi to opet bio neki oblik rada s tijelom i s ljudima za njihova tijela, jako me zanimaju alternativne metode poput shiatsu prakse, osteopatije, body mind centeringa.

Za vrijeme lockdowna u proljeće 2020. godine, često sam se našla u promišljanju o tome što ako bih se morala prestati baviti plesom u obliku u kojem se sada bavim pa sam ovako to vidjela: zavukla bih se u svoj vrt, uživala u vrtlarenju, pekla kruh, pripremala hranu, sušila bilje za čajeve, živjela u potpunosti u skladu s prirodom i naravno plesala u vrtu…

Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan? Plešete li svaki dan?

Svaki dan je prilično drukčiji jer je takva priroda posla. Svaki projekt zahtijeva neki drukčiji raspored, uključuje dosta putovanja i nemam klasičan radni raspored od 8 do 16 h.

Plesač mora biti uvijek u formi – kako ju održavate?

U tome mi najviše pomaže praksa yoge. Kako sam majka dvoje male djece, svoju formu također održavam svakodnevnim aktivnostima s njima koje znaju biti dosta intezivne. Također, pri svakom radu na nekom određenom projektu uključujemo vježbe održavanja forme pa se tako oslonim i na to.

Što trenutačno pripremate?

Puno toga. Ovoga ljeta bila sam na nekoliko umjetničkih rezidencija na kojima su se pripremale dvije plesne predstave za mladu publiku (“Tajni vrt” i “Koja si ti planeta?”) za koje se nadamo premijeri u 2022. godini.

Jako se veselim konačnom premijernom izvođenju moje prve samostalne autorske plesne predstave za bebe do 18 mjeseci naziva “Ninabu », koja je ujedno i prostorna instalacija i događaj za roditelje i bebe. Predstavu “Ninabu”koprodukcijski vode UO SHOOMA i Kazalište Mala Scena, a premijera će biti 9. 10. na Kliker festivalu u Varaždinu. Trenutno sam u pregovorima da se predpremijera održi u rujnu u Bjelovaru.

Svoje djelovanje jako sam usmjerila na stvaranje radova za mladu publiku. Uključena sam u međunarodnu Generator platformu za razvoj suvremenog plesa za mladu publiku s kojom uskoro putujem u Berlin na sedmodnevni laboratorij o participativnim modelima rada u izvedbenim umjetnostima.

Zadnji tjedan u kolovozu vodim plesne radionice u Grubišnom Polju, očekuju nas još dva gostovanja s plesnom predstavom “Astronauti” u rujnu, pisanje projekata za natječaje, pokretanje novog projekta “Brlog album”…

Ples je dobar za dušu i tijelo.

Dobro je svaki dan barem malo plesati. Ples otpušta, hrani, liječi… Plesom ode u zaborav puno toga što nam ne treba. Ovo bi bila generalna poruka svima. Vjerujem da se neki ne bi složili jer također postoje oni kojima plesanje stvara nelagodu. Tu temu možemo ostaviti za sljedeći put jer je dugačka i opširna. U svakom slučaju, ples je zaista ono što pripada čovjeku i s čim je rođen, mislim da nema bebe koje ne zapleše spontano kada čuje glazbu ili čak kad nema glazbe, nego kada istražuje načine na koje se može kretati, i to je već ples. Slobodno kretanje tijela u kojem uživamo! Bez osuđivanja!

Autor teksta: Antonija Putić

Autori fotografija: Marina Ćosić, Luka Šiprak, Tara Ivanišević, Tanja Kanazir

Sarajevo film festival

Sarajevo Film Festival najvažniji je regionalni filmski festival, zahvaljujući kojemu Sarajevo svake godine u kolovozu postaje najvažnije mjesto za mnogobrojne filmaše. Sarajevo Film Festival služi kao zajednička platforma za filmski biznis čitave regije, postavljajući visoke standarde u festivalskoj organizaciji, filmskoj promociji i prezentaciji u jugoistočnoj Europi.

Prvi Sarajevo Film Festival održavao se od 25. listopada do 5. studenoga 1995. godine, a unatoč opsadi Sarajeva i ratnim zbivanjima, Festival je posjetilo 15 000 ljudi. Dugogodišnji direktor festivala je Mirsad Purivatra.

Organizacija Festivala uvijek stavlja poseban fokus na regiju jugoistočne Europe (Albanija, Armenija, Austrija, Azerbejdžan, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Grčka, Gruzija, Mađarska, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Malta, Moldavija, Crna Gora, Rumunija, Srbija, Slovenija, Turska), zahvaljujući kojem filmovi, talenti i budući projekti iz regije dospijevaju u središte pozornosti međunarodne filmske javnosti. Festival svake godine posjeti više od 100 000 gledatelja, popune se svi smještajni kapaciteti u gradu, a osim regionalnih filmskih zvijezda, na festival dolaze i mnogobrojni Oscarovci i ugledni filmski umjetnici iz cijeloga svijeta. Festival je ugostio poznate osobe kao što su: Robert De NiroAngelina JolieBrad PittEmile HirschOrlando BloomDaniel CraigDanny GloverJohn MalkovichMorgan FreemanOliver StoneJohn CleeseSteve BuscemiMichael FassbenderJeremy IronsBono VoxNick CaveCoolioStephen FrearsMickey RourkeMichael MooreGérard DepardieuDarren AronofskySophie OkonedoGillian AndersonKevin SpaceyEric CantonaBenicio del Toro i mnogi drugi.

Festival ove godine otvaraju svjetske premijere dvaju bosanskih filmova – film Deset u pola Danisa Tanovića i omnibus Pisma s krajeva svijeta filmskog kolektiva Bistrik7, međunarodne skupine redatelja prve generacije na sarajevskoj film.factory, kultnoga redatelja Bele Tarra.

Za nagrade Srce Sarajeva ove je godine u konkurenciji 48 filmova u četiri kategorije – igrani, dokumentarni, kratki i studentski film. Svjetsku premijeru zabilježit će 18 filmova, tri međunarodnu, jedan europsku, 25 filmova regionalnu i jedan bosanskohercegovačku premijeru. U želji da unaprijedi i potakne produkciju kvalitetnih audiovizualnih sadržaja, Sarajevo Film Festival od ove je godine uveo novu kategoriju nagrada – Srca Sarajeva za TV serije. Ove godine je nominirano 16 TV serija s područja regije, a nagrade će biti dodijeljene u šest kategorija.

Počasno Srce Sarajeva ove će godine biti dodijeljeno redatelju Wimu Wendersu u znak priznanja za izniman doprinos filmskoj umjetnosti, a u sklopu programa bit će upriličeno njegovo predavanje mladim filmskim stručnjacima te će biti prikazana i retrospektiva njegovih odabranih filmova.

Talents Sarajevo je obrazovna platforma i mjesto susreta mladih filmskih profesionalaca u usponu i s vremenom je postao najprestižniji filmski trening u regiji koji svake godine okuplja mlade dajući im priliku da nauče nove vještine, ali i upoznaju najvažnije ljude iz struke. Festival također karakterizira CineLink, dugogodišnji program za razvoj projekata koji rezultira godišnjim koprodukcijskim marketom tijekom festivalskih dana.

Nagrade Sarajevo Film Festivala

POČASNO SRCE SARAJEVA

Nagrada se dodjeljuje u znak priznanja za izniman doprinos filmskoj umjetnosti.

Natjecateljski program – igrani film 

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJI IGRANI FILM

Novčanu nagradu u iznosu od 16.000 € sufinancira Turistička zajednica Kantona Sarajevo.

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJEG REDATELJA / REDATELJICU

Novčanu nagradu u iznosu od 10.000 € osigurava Agnes B.

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJU GLUMICU

Novčana nagrada u iznosu od 2.500 €.

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJEG GLUMCA

Novčana nagrada u iznosu od 2.500 €.

Natjecateljski program – dokumentarni film

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM

Novčanu nagradu u iznosu od 3.000 € osigurava Vlada Švicarske.

NAGRADA ZA LJUDSKA PRAVA

Nagrada za ljudska prava dodjeljuje se za najbolji film iz Natjecateljskog programa – dokumentarni film koji obrađuje tematiku ljudskih prava. Nagradu u iznosu od 3.000 € osigurava Kraljevina Nizozemska.

SPECIJALNA NAGRADA ŽIRIJA

Novčana nagrada u iznosu od 2.500 €.

Natjecateljski program – kratki film 

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJI KRATKI FILM

Kvalifikacijski film za prijavu za nagradu Oscar®.

Novčanu nagradu u iznosu od 2.500 € osigurava Podravka.

Natjecateljski program – studentski film

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJI STUDENTSKI FILM

Novčanu nagradu u iznosu od 1.000 € osigurava Vijeće za regionalnu suradnju.

SRCE SARAJEVA ZA TV SERIJE

NAGRADA PUBLIKE

PARTNERSKE NAGRADE

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti

Novčanu nagradu u iznosu od 7.500 € osigurava MasterCard®.

NOMINACIJA ZA KANDIDATURU ZA NAGRADU EUROPSKE FILMSKE AKADEMIJE U KATEGORIJI NAJBOLJI KRATKI FILM

Pobjednik ulazi u konkurenciju za kandidaturu za nagradu Europske filmske akademije (EFA) u kategoriji Najbolji kratki film.

Cicae nagrada

Međunarodna konfederacija umjetničkih kina (CICAE) nagrađuje film u selekciji Natjecateljskog programa – igrani film. Nagrađeni film dobit će posebnu podršku CICAE kada je u pitanju pomoć kod distribucije, prikazivanja filma i dopiranja do publike, putem mreže od 3.000 kina.

Cineuropa nagrada

Nagradu dodjeljuje Cineuropa portal posvećen europskoj kinematografiji i njezinim stvaraocima, i to filmu koji, osim što nesporno posjeduje umjetničke kvalitete, također promovira ideje europskog dijaloga i integracije. Vrijednost nagrade iznosi 5.000 €.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije: Antonija Putić