Radionica Glumci glumcima

Pozivamo vas na radionicu“Glumci glumcima”koju u okviru projekta Kulturnjak.hr vode Ivica Pucar i Ana-Marija Bokor Vrdoljak. Radionica će se održati 20. i 22. 10. 2021. u 10 sati za polaznike preko aplikacije Zoom. Namijenjena je svima koji žele naučiti više o krovnim glumačkim/umjetničkim organizacijama i koje benifite članstvo u istima donosi.Studirate na umjetničkoj akademiji, uskoro ćete imati diplomu i naći ćete se na tržištu rada. Ili možda već jeste. Pred vama je bezbroj mogućnosti – serije, filmovi, rad u kazalištu, sinkronizacija crtića, reklame, vođenje dramskih skupina. Naravno, možete pisati, režirati, početi stvarati vlastite projekte, postati dio ansambla… No u tom procesu dok svoju želju realizirate u djelo treba isto tako plaćati režije, osigurati primanja, živjeti…Znate li koja prava imate kao umjetnik u Hrvatskoj? I kome se obratiti za pomoć?
Znate li potpisati ugovor?
Znate li što je to porezna olakšica?
Znate li da kao član HDDU imate parvo na poreznu olakškicu?
Što je HDDU i što bi trebao biti?
Znate li koji su uvjeti za članstvo u HDDU?
Zašto bi uopće postali član?
Koliko košta članarina?
Zakon o kazalištima – stari, aktualni, novi – što znate o njemu?

Ovo su samo neke od tema o kojima ćemo razgovarati na radionici “Glumci glumcima” koju vode Ivica Pucar i Ana-Marija Bokor Vrdoljak, oboje akademski glumci s višegodišnjim iskustvom rada u kazalištu.Ivica Pucar od 2017. godine član je Upravnog odbora Hrvatskog društva dramskih umjetnika, a 2019. godine HDDU imenovao ga je članom proširene radne skupine za izradu Zakona o umjetnicima. Godine 2019. Ministarstvo kulture imenovalo ga je članom radne skupinu za izradu novog Zakona o kazalištima, a dvije godine kasnije isto Ministarstvo imenovalo ga je članom Kulturnog vijeća za dramsku i plesnu te izvedbene umjetnosti.


Godine 2021. Ministarstvo kulture imenovalo ga je članom Povjerenstva za provedbu programa “Poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama”, kroz čiji su Program obuhvaćeni poduzetnici u područjima izvedbenih umjetnosti, književno-nakladničke i knjižarske djelatnosti, vizualnih umjetnosti te audiovizualnih djelatnosti.
Dugi niz godina bio je u statusu samostalnog dramskog umjetnika, a od 2019. godine stalni je član dramskog kazališta “Gavella”.Na prvoj radionici govorit će o ulozi Hrvatskog društva dramskih umjetnika, načinima na koji svaki član može utjecati na kvalitetu rada krovne organizacije, prilikama i mogućnostima koje HDDU nudi svojim članovima. Radionica će donijeti primjere rada glumačkih udruženja iz Amerike i Belgije.Ana-Marija Bokor Vrdoljak predstavnica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika i članica Izvršnog odbora u drugom mandatu u Međunarodnoj federaciji glumaca(FIA) gdje je inicirala osnivanje CEE grupe srednje i istočne Europe. Sudjeluje u radnim tijelima FIA-e i koordinira rad CEE grupe koja je uspješno sudjelovala u projektu pod pokroviteljstvom EU, a u najavi je novi projekt u predstojećem razdoblju.
Članica je Upravnog odbora Hrvatskog društva dramskih umjetnika i od 2018. godine predsjednica je Sindikata hrvatskih glumaca podružnice Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi.
Na čelu je novoosnovane udruge AVIP koja se bavi kolektivnom zaštitom izvođačkih prava audiovizualnih umjetnika.Na drugoj radionici govorit će o radu u Međunarodnoj federaciji glumaca, besplatnoj edukaciji koje Europska udruženja nude svim glumcima. Za Hrvatsku, kao članicu Europske Unije, međunarodna aktivnost HDDU-a i hrvatskog glumišta postaje ključna u svrhu očuvanja i stjecanja umjetničkih, radnih, socijalnih, ekonomskih i etičkih prava umjetnika u izvedbenoj umjetnosti i audiovizualnoj industriji u okviru svjetske krovne organizacije glumačkih strukovnih udruženja.Besplatna online radionica održat će se 20. i 22. 10. 2021.
u 10 sati za polaznike do 25 godina
Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem online obrasca
https://forms.office.com/r/ag6UcbHMpF


Uloga FIA-e je zaštita socijalnih, radnih, ekonomskih, izvođačkih i moralnih prava glumaca, zaštita umjetničke slobode i različitosti u svim njenim vidovima – zaštita spolne, rasne i druge jednakosti. Svojim projektima i aktivnostima FIA ima važnu ulogu u kreiranju kulturne politike. Aktivnosti u FIA-i uključuju komunikaciju i korespondenciju na engleskom jeziku s tajništvom FIA-e u Belgiji i s delegatima iz zemalja članica FIA-e, sudjelovanje na sastancima, pisana izvješća sa sastanka za Skupštinu HDDU-a i Ministarstvo kulture te pisana izvješća za FIA-u prije svakog sastanka, tzv. National report.Hrvatska je u rujnu 2016. na kongresu FIA-e u Sao Paulo izabrana u Izvršni odbor FIA-e, gdje je Ana-Marija Vrdoljak ispred HDDU-a inicirala osnivanje CEE grupe središnje i istočne Europe pa njene aktivnosti uključuju koordiniranje grupe, organizaciju i moderiranje zajedničkih sastanaka pri skupovima EuroFIA-e u Sao Paulo-u, Kopenhagenu i Varšavi.


Što svojim članovima nudi HDDU i koliko su od planiranog ostvarili? Koliko se novi zakon nadovezuje na rad FIA-e? U kojoj mjeri HDDU može pomoći svojim članovima kad se nadu bez posla, bez prilike da rade svoj posao?Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša online izložba mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici.

Ana-Marija Bokor Vrdoljak
Zagrepčanka Ana-Marija Bokor Vrdoljak 1999. godine diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti na odsjeku glume. Gluma ju je oduvijek privlačila i još kao djevojčica pohađala je dramski studio Zagrebačkog kazališta mladih kod glasovite Zvjezdane Ladike.Profesionalno je počela igrati u vrijeme studija u Gradskom satiričkom kazalištu Kerempuh, GDK Gavella i ITD-u. Nakon što je diplomirala, odlazi na dvogodišnje usavršavanje u London u Actors Centre čiji je osnivač Laurence Olivier. Po povratku u Zagreb nastavlja raditi u statusu samostalnog dramskog umjetnika, pojavljuje se u više filmova i TV serija, igra u radio dramama, sinkronizira animirane filmove te igra u Teatru u gostima, HNK Zagreb i Gradskom kazalištu Žar ptica gdje je od 2005. godine u stalnom angažmanu.Do danas je u matičnom kazalištu Žar ptica ostvarila brojne uloge u nagrađivanim predstavama za djecu i mlade koje su sudjelovale na više domaćih i inozemnih festivala.Redateljica je, scenaristica i izvršna producentica dokumentarnog filma “Lica glumice” koji tematizira četiri glumice različite generacije koje su 2007. godine nominirane za Nagradu hrvatskog glumišta približavajući široj publici ženu glumicu i glumačko zvanje. Film je 2009. godine prikazan u Puli, Motovunu, na Liburnija film festivalu i na Danima hrvatskog filma. Svečana premijera bila je održana u Kinu Europa u Zagrebu, a film je u okviru projekta Gender Equality u EU naveden kao primjer dobre prakse tematiziranja i prikaza žena u glumačkom zvanju.


Ivica Pucar
Zadranin Ivica Pucar diplomirao je s odličnim uspjehom u klasi prof. Izeta Hajdarhodžića na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i stekao zvanje akademskog glumca.
Glumio je u svim važnijim kazalištima u Hrvatskoj. Sedam godina bio je stalni vanjski suradnik Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a kao gost glumio je u Gradskom kazalištu Komedija, Dramskom kazalištu Gavella, Glumačkoj družini Histrion, Istarskom Narodnom Kazalištu i drugima. Sudjelovao je na svim hrvatskim važnijim festivalima, Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu. Deset godina bio je član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, sedam godina bio je prvak drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Od 2019. godine stalni je član dramskog kazališta “Gavella”. Radi na filmu i televiziji. U Off Teatru Bagatella bavi se glumačkom pedagogijom gdje šest godina vodi tečaj glume. Bavi se i voditeljskim poslom.
Dobitnik je nagrade “Najhistrion” za 2015. godinu.Godine 2020. Agencija za odgoj i obrazovanje imenovala ga je članom Državnog povjerenstva za provedbu Smotre Lidrano, a iste godine bio je član žirija za dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta. Godine 2021. bio je izbornik Festivala glumca.


Niz godina aktivno sudjeluje u kulturno-umjetničkom amaterizmu Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Višegodišnji je predsjednik i pjevač jednog od ponajboljih amaterskih zborova u Hrvatskoj Akademskog zbora bazilike Srca Isusova “Palma”, a osnivač je i pjevač nagrađivane klape “Pižolot”. Bavi se i humanitarnim radom. Stalni je suradnik Udruge za sindrom Down Međimurske županije i Hrvatske udruge oboljelih od cistične fibroze.
Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr). Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.
Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Filip Krenus

Filip Krenus Osječanin je koji već dugi niz godina živi i radi u Londonu. Uz glumački posao bavi se i prevođenjem, režijom, produkcijom te podukama engleskog jezika za one koji se nadaju ulogama u serijama, filmovima i na kazališnim daskama Engleske. Suosnivač je jedinog hrvatskog festivala na engleskom jeziku pod nazivom „Midsummer Scene“ koji se svake godine održava u Dubrovniku. Nakon prošlogodišnje pauze zbog pandemije koronavirusa, sedmi festival Midsummer Scene ove je godine oduševio posjetitelje, a najveći dio zasluga za to ide upravo Filipu koji je na festivalu izveo monodramu „A Poor Player“ (Bijedan glumac). Predstava koje je osmišljena upravo za Dubrovnik u Dubrovniku je imala i svjetsku praizvedbu, a kritike za predstave su pisane u superlativima. Mnogi se slažu da je Krenus odigrao svoju najbolju ulogu do sad. Ali tu nikao nije kraj talentima koje ima. Prevoditeljskim poslom, kaže, počeo se baviti slučajno. U povodu 450. obljetnice smrti Marina Držića prvi je put preveo cijelo djelo „Dundo Maroje“ na engleski jezik. Trenutačno radi na prijevodima „Novele od Stanca“ Marina Držića i „Priča iz davnine“ Ivane Brlić Mažuranić za koje vjeruje da će biti iznimno zanimljivi Englezima koji vole bajke. „’Priče iz davnina’ imaju puno potencijala, ja sam siguran da su sve Ivanine priče izvrstan predložak za dobar scenarij“, govori Krenus i dodaje da mu je drago da ih ima priliku prevoditi, to je velika stvar. 

Osim glumom, puno se bavite prevođenjem. Na engleski jezik preveli ste Držićeva „Dunda Maroja“. Kako ste došli na ideju prevođenja jednoga tako staroga nesuvremenoga hrvatskoga djela na engleski jezik? 

Kad gledam iz prevoditeljske perspektive, mislim da ili prijevodi nađu vas ili vi nađete prijevod. U ovom slučaju prijevod je našao mene. Prijevod je naručio Dom Marina Držića koji je uz grad Dubrovnik htio prvi cjelokupni prijevod „Dunda Maroja“. Taj je projekt bio jako zahtjevan jer je to doista veliko djelo i često sam se morao snaći na razne načine kad bih naišao na nedoumice. Jedan od glavnih izvora bio je Luko Paljetak. Tražio sam samo da mi dio u kojem imam nedoumicu prevede na književni hrvatski jezik. No, Luko nije imao računalo tako da sam morao podvući crveno dio koji ne razumijem, njemu bi to isprintali i donijeli, on bi napisao pojašnjenje doktorskim rukopisom te bi to zatim skenirali i poslali meni. Bio je to zanimljiv proces. Svaki prijevod je izbor treba li ga stilski prevesti u duhu jezika 16. stoljeća. Engleski tada još nije bio definiran što se tiče pravopisa i gramatike tako da sam preveo jezičnom konstrukcijom i odabirom riječikoje su nastale do tada, a ne kasnije. Drugi prijevod koji su naručili je „Novela od Stanca“. U njemu je dvostruko rimovani dvanaesterac koji je začudo nešto lakši za rad od „Dunda Maroja“. Do sada sam uspio doći do polovice. Kada dođu sredstva, objavit ćemo prijevod. Ilustrirat će ga Zdenko Bašić, a zajedno radimo i na novom prijevodu „Priče iz davnine“.

Prije svega ste glumac, no puno se bavite prevođenjem, režijom i produkcijom. Objedinili ste sve umjetničke vještine u jedno. Je li tako svim glumcima u Londonu? Je li to uobičajeni put za glumca koji pokušava ostvariti karijeru vani? 

Držim da ako nemate posao, trebate ga sami stvoriti. Ako niste doživljeni kako biste htjeli, onda stvorite svoj prostor. Bavljenje svime je neka vrsta stvaranja svojega prostora. Na neki način si ti svoj posao. Možeš imati odnos s agentom, ali je glavno da zaboraviš da imaš agenta i da se boriš za svoj posao. Oduvijek sam se bavio riječima, prevođenjem i pisanjem. Od 2014. godine vodim „Midsummer Scene festival“, a ove godine smo imali monodramu koju smo napisali Sean Aita i ja. To je opet vrsta stvaranja svojega prostora jer nismo mogli dovesti Romea i Juliju koje smo imali 2019. godine.

Veseli li Vas prevoditeljski posao? Je li to izazovno? 

Jest. Nisam išao u Zagreb s ciljem da postanem prevoditelj. To sam postao igrom slučaja jer sam upisao Filozofski fakultet. Sad više biram stvari koje me doista zanimaju. 

Koliko je teško istaknuti se kao glumac na sceni u Londonu?

Ja nisam imao karijeru glumca u Hrvatskoj. Radio sam, ali ne kao profesionalni glumac. Istaknut ćete se ako neprestano šaljete svoje materijale agentima, redateljima i producentima koji vam mogu omogućiti posao. Godine 2012. osnovao sam svoju malu produkcijsku kuću kojoj sam se jako posvetio te je većina projekata bila u Hrvatskoj ili u Europi.

Je li gluma posao ili poziv?

Iz vlastitog iskustva mogu reći da je i jedno i drugo. Svu pripremu za projekt, predstavu, audiciju i ostale poslove smatram poslom. Kad dobijem privilegiju uključiti se u projekt ili ga sam iniciram, to smatram vrstom odmora. Kratak odgovor na pitanje je da je to profesija koja zahtijeva jako puno „guranja“, strpljenja i spremnost da se otpusti sve što se gradilo godinama. Otpusti poput onoga što se dogodilo 2020. kad su projekti na kojima sam radio odgođeni. Bitno je biti zaljubljen u to, ali ne toliko da nas trenutačni neuspjeh paralizira. 

Kako pripremate ulogu na engleskom jeziku? Radite li s nekim ili se pripremate samostalno? 

Ovisi radi li se o klasičnom ili suvremenom tekstu. Lakše mi je samostalno se pripremiti ako se radi o klasičnom tekstu. Ovdje često imamo malo vremena za probe. Tri tjedna je klasično, s tim da se zadnji tjedan rade i tehničke probe. Ako imate 4 ili 5 tjedana, onda ste jako sretni. Osobno više volim naučiti tekst koristeći tijelo kad mi sjednu emocije nego učiti ga napamet. Iskustvo iz Engleske je da se sve mora napraviti brzo i da moraš biti spreman brzo naučiti tekst. 

Kako se nosite s odbijanjem? 

Odeš na audiciju, obaviš je, napraviš sve što možeš, ali se potrudiš ne zaljubiti se u to. Zatim to zaboraviš pa ti dođe kao lijepo iznenađenje. Svaki put kad sam se zaljubio u to što sam se otišao natjecati nije završilo dobro. Nekad se znaju dogoditi četiri odbijanja u jednom danu. Tada se samo malo prošećeš. Naravno da te to pogodi. Još dok sam bio u dramskoj školi, redatelj mi je rekao da ne uzimam ništa osobno. No, gluma je osobna stvar. Moraš se nositi s odbijanjem kako znaš. 

U kojim slučajevima odbiti ulogu? Ima li nešto na što nikad ne biste pristali? 

Nemoj se prijaviti na stvari koje ti nisu po volji. Svaki se glumac veseli svakom poslu. Nismo u situaciji da možemo odbijati poslove ako nam se ponude. Audicije za najbolje poslove su i najljepše. Ne volim stavljanje istočnih Europljana u jedan kalup, npr. da su mafijaši, gangsteri i sl. To nije baš zanimljivo, ali naravno da ćeš uzeti. 

Kako se razvila ideja o „Midsummer Scene festivalu“? Zašto ste za pozornicu izabrali tvrđavu Lovrijenac? 

Već sam neko vrijeme pokušavao staviti nekoliko projekata na scenu. U neke sam se zaletio previše zelen, ali neki su dobro prošli. Umjesto da lovim redatelje, puno je bolje osnovati produkcijsku kuću i onda će se netko meni prijaviti. Zato sam osnovao produkcijsku kuću. Projekt „Glorije“ se nije ostvario, ali je omogućio stvaranje manjih projekata preko kojih sam upoznao predstavnike dubrovačke turističke zajednice u veleposlanstvu u Londonu. Oni su htjeli vratiti englesko kazalište na Lovrijenac. Ponudio sam im projekt „San Ivanjske noći“ jer mi se on činio najboljim. U ljetu je uvijek potrebno staviti komediju, pogotovo ako je komercijalno kazalište. To je uspjelo. Mislio sam da će to biti jednokratni projekt, ali je imao uspjeha pa se pretvorio u festival. Već iduće godine mogao sam staviti taj festival na znatno veću umjetničku razinu. Nakon toga je predstava „Na tri kralja“ otišla na dva mjeseca u Beč, a zatim na Bermudski festival. Ona mi je tako omogućila da se festival sve dalje i dalje razvija. Pandemija nas je jako zakočila tako da je ove godine sudjelovao manji broj ljudi.

Filip Krenus diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iz rodnoga Osijeka preselio se u London i završio studij glume na Glumačkoj školi East 15 te poslijediplomski studij iz klasične glume na Drama Centreu. Godine 2012. osnovao je kazališnu produkcijsku kuću „Honey-tongued Theatre Productions“ u Londonu. U sklopu manifestacije „Welcome Croatia“ organizira festival suvremene hrvatske drame u Ujedinjenom Kraljevstvu „Short Shrift“. Suosnivač je festivala „Midsummer Scene“ koji se održava u Dubrovniku u tvrđavi Lovrijenac. Do sada su predstavljeni „San Ivanjske noći“, „Na Tri kralja“, „Romeo i Julija“ i „Hamlet“. Za vrijeme studiranja počeo je prevoditi književna i dramska djela. Prvi je put u cijelosti preveo komediju „Dundo Maroje“ u povodu 450. obljetnice smrti Marina Držića. 

Intervju s Filipom Krenus kreiran je prema sadržaju o kojem se razgovaralo na Glumačkoj radionici Ton? Ide! Kamera? Ide! Akcija! koju je u okviru projekta Kulturnjak.hr moderirala Antonija Putić 10.7.2021. 

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr) . Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Autor fotografija: privatni album 

Goran Smoljanović – lutkar

Bjelovarčanin Goran Smoljanović svoje prve glumačke korake napravio je u Bjelovarskom kazalištu uz prijatelja Pepija. Ljubav prema glumi potaknula ga je da ode na Umjetničku akademiju u Osijek gdje je diplomirao glumu i lutkarstvo.Od 2017. godine stručni je suradnik na kolegijima Lutkarstvo, Lutkarstvo i scenska kultura Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru, a zbog ljubavi prema rodnom gradu danas živi na tri adrese – u Bjelovaru, Zadru i Osijeku. Idejni je začetnik kazališta “Teatar to go” koji pokreće 2014. godine, a s kojim i danas gostuje diljem regije.

Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?

Budući da sam akademiju upisao relativno kasno, sa 27 godina, moram priznati da tada nisam niti imao nekog drugog izbora fakulteta koji bih mogao upisati. Završio sam Trgovačku školu u Bjelovaru koja je tada već postala trogodišnja, a u međuvremenu je prihvaćen zakon da se na fakultet može pristupiti jedino sa četverogodišnjom školom. Zatim sam nekoliko godina poslije upisao Komercijalnu školu samo radi toga da uopće mogu pristupiti prijemnom ispitu ADU, tj. UAOS. Kako sam već do tada nekoliko godina bio član Bjelovarskog kazališta i stekao neko početno iskustvo na sceni, logičan slijed događaja bio je da stvorim okolnosti i okušam se na prijemnom ispitu Akademije.

Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?

Prvi sam se put susreo s glumom u Bjelovarskom kazalištu sasvim slučajno. Imao sam 22 ili 23 godine, nezaposlen i s prijateljem Davorom Blažekovićem, poznatijim pod nadimkom Pepi, bezglavo sam vrludao po Bjelovaru. U nekom trenutku on je morao ići na probu (bio je član kazališta već neko vrijeme), a ja nisam imao pametnijeg posla pa smo se dogovorili da ga u prostoru u kojem se odvijala proba pričekam. Kako je u to vrijeme u kazalištu bio kroničan nedostatak muških glumaca, ansambl predstave (ženski dio) se razveselio mojem dolasku riječima: “Došao nam je novi član.” U mojoj se glavi dogodio svojevrsni obrat i umjesto da kažem “Ne, došao sam pričekati Pepija”, rekao sam: “Da, došao sam.” Nakon toga više nije bilo povratka.

Pepija znaju mnoge generacije glumaca, veliki talent, puno je glumio, išao je i na prijemni na ADU, bio je nekoliko puta u užem izboru, ali nije uspisao glumu. Koliko je sreća presudan faktor na prijemnom? 

Nezgodno pitanje. Ne mogu reći da sreća nema nikakve veze s upisivanjem akademije, ali sreća prati hrabre pa mogu reći da nije presudna. Kad se uđe u uži izbor, prijemni se nastavlja još 5 i više dana. U tom vremenu profesori/ce individualno rade s polaznicima i ocjenjuju spremnost za upis akademije. Neki od njih su ti više naklonjeni, neki manje. Možda bolje njima postaviti to pitanje.

Kako si se odlučio za Akademiju u Osijeku?

Prvi put sam išao na prijamni na ADU u Zagrebu i te godine se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku. Budući da sam ušao u uži izbor u Zagrebu, nisam mogao pristupiti prijemnom u Osijeku jer su se održavali u isto vrijeme. Tada nisam upisao u Zagrebu. Preselio sam se u Zagreb, radio u kazalištima i pripremao se za prijemni sljedeće godine kad sam opet ušao u uži izbor u Zagrebu i opet nisam upisao, ali u Osijeku je te godine prijemni bio desetak dana kasnije, tako da sam spreman otišao u Osijek gdje sam upisao Glumu i Lutkarstvo. Dakle, odluka je bila jednostavna, idem tamo gdje me prime.

Kako si se nosio s tremom?

Trema je jedna posebna kategorija s kojom se nije lako nositi jer ona ograničava čovjeka, a dolazi obično kad čovjek nije baš siguran u ono što mu je činiti. Nasuprot tremi bilo bi uzbuđenje pred javni nastup. Ja sam svakako tada imao tremu. Međutim, cjelodnevnim radom na tekstovima, okolnostima uloge, analizama drame itd.. došao sam do toga da sam tekstove znao toliko dobro da nisam morao ni misliti što ide dalje, već sam samo kao takav (u toj i toj ulozi) na sceni postojao. 

Koji osjećaji te prvi prođu kad se prisjetiš svojih studentskih dana?

Prvo što pomislim je moja klasa s kojom sam zajedno prolazio kroz muke i nauke. To je kao svojevrsno odrastanje i to zajedničko iskustvo koje dijelimo u ovom životu je neprocjenjivo. Svaki put kad radim s nekim od njih je posebno zabavno jer se poznajemo toliko dobro da gotovo da znamo što tko kada misli.

Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornice?

Ne mogu reći da mi se dogodilo to da odjednom spoznam da se želim baviti samo glumom ili samo lutkarstvom. Zanimljive su mi i druge perspektive dramskog stvaranja kao što su dramaturgija, režija, izrada scenografije, izrada lutaka. U svakom slučaju, glumačka i lutkarska igra je moje primarno zanimanje u kojem uživam.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?

Nemam pojma.

Smatraš li glumu poslom ili pozivom?

Ovo je jedno trik pitanje. Prije svega, gluma, a i lutkarstvo, su zanati. Tek kad vježbom, radom i učenjem postanemo “najbolji” zanatlije – to postaje umjetnost, a nas se prepoznaje kao umjetnike. Isto tako je i s ostalim zanimanjima. E sad, u kojem trenutku to postaje poziv?

Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume i lutkarstva?

Razlika između glume i lutkarstva je u instrumentu kojim se izražava drama. Gluma se temelji na tome da je instrument izražavanja ljudsko tijelo, a lutkarstvo da je to lutka, neživi predmet koji je potrebno animacijom oživjeti da bi ga publika doživjela kao živog. U suštini i gluma i lutkarstvo imaju isto polazište, a to je drama. Ostala obilježja ovih dviju scenskih umjetnosti su slična ili ista. Npr., glumac svojim tijelom čini lik koji u okolnostima drame ima određenu ulogu, dok animator lutkom čini lik koja isto tako u okolnostima drame ima određenu ulogu.

Gdje se vidiš za 10 godina?

Nadam se da ću kroz 10 godina napisati i postaviti na scenu 5 – 6 predstava o kojima razmišljam, a da će točno za 10 godina biti premijera jedne od njih. Hehehe! Dakle, danas je 18. 8. 2021. Vidimo se 2031. u kazalištu.

Pokrenuo si svoju kazališnu družinu Teatar to go. Koliko je teško imati nešto svoje, a koliko je to prednost?

Teatar to gopokrenuo sam 2014. zajedno s kolegicama Andreom Giordani, glumicom i lutkaricom i Dalijom Dozet, filmskom redateljicom. Uz nas je tu bila neizostavna i Ana Šimić koja je završila Kulturalni menadžment te se izborila sa silnom birokracijom oko osnivanja kazališta, ali prema Hrvatskim zakonima nije mogla biti upisana kao jedan od osnivača jer Kulturalni menadžment nije umjetnička struka. Kada smo osnivali Teatar to gosvjesno smo postali dio nezavisne scene u Hrvatskoj koja u 90 % slučajeva ovisi o tržištu, i to je ono s čim se nije lako nositi. Međutim, isto tako smo svjesni da je naš adut kvaliteta sadržaja, odnosno predstava. Okolnosti koje su tako postavljene od nas traže da svaki put damo sve od sebe da bi igra na sceni bila dobra, tako da svakom novom predstavom mi sve više učimo. Jedna od olakotnih okolnosti u našem zanimanju jest to što se naš rad (predstava) odmah, direktno pokazuje publici i mi odmah, kroz reakciju publike, dobijemo odgovore koje scene funkcioniraju ili što treba unaprijediti.

Tko su ljudi s kojima surađuješ? Imaš stalne suradnike u Teatru to go?

Ovisno od predstave do predstave, suradnici se mijenjaju, što zbog njihovih drugih obveza, što zbog uloga koje zahtijevaju različite predstave, ali svakako se stvara jedan širi krug ljudi s kojima radimo. Jedna od stalnih suradnica je Selena Gazda, Bjelovarčanka koja je magistrirala kostimografiju na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

S bjelovarskim glumcima do sad još nisam surađivao, ali otvaranjem novog Doma kulture vjerujem da će se stvari uskoro promijeniti.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamere, serije, filmovi?

Nedavno sam igrao sporednu ulogu u kriminalističkoj seriji koja se zove Šutnjai izlazi sljedeće godine. Gluma pred kamerom je posebno zabavna i sigurno će doći vrijeme kad ću se tom vidu drame više posvetiti. Trenutačno pišem doktorat koji se tiče lutkarstva, tako da ću se time sigurno baviti sljedećih godinu dana. 

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Antony Hopkins kao strani, ali ima još puno odličnih stranih glumica i glumaca. Od domaćih ne mogu izdvojiti nikog, ali moram napomenuti da mi je posebno zadovoljstvo gledati stariju generaciju kolega i kolegica kako znalački vladaju scenom.

Koja ti je najdraža kazališna predstava? 

Neke od najdražih predstava su mi: Cabares CabareiZijaha A. Sokolovića. Komedija koju mogu gledati iznova i svaki put vidjeti i doživjeti nešto drugo. Gledao sam ju vjerojatno 20-ak puta, a igrala je do sad već sigurno više od 2000 puta.

Tu je i Unterstadtu režiji Zlatka Svibena koju igra ansambl HNK Osijek s gostujućim glumcima. Branka Cvitković u toj predstavi ima monološku scenu koja traje 5 – 7 minuta u kojoj igra isključivo svojim glasom, a tijekom tih 5 – 7 minuta doslovno svima u publici naviru suze na oči. 

To samo Bog znakoju je režirao Saša Anočić, a igrala je u Exitu prije 20-ak godina. Igrali su Darija Lorenzi, Bojan Navojec, Rakan Rushadat i pas koji ne znam kako se zove. 

Nisam imao prilike raditi sa Sašom Anočićem, ali volio sam gledati predstave koje je radio. Pokoj mu duši.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

To je bila 2008. godina. Taman je počela dobro poznata recesija i nije bilo nimalo lako. Nosio me entuzijazam s akademije i uz pomoć Bjelovarskog kazališta i ravnateljice Maje Fabičević te firme Vidik Bjelovar koja je sponzorirala svjetla, napravio sam prvu samostalnu predstavu Izgubljeni poklon,čijem su ostvarenju pridonijeli još: Ana Šimić, Željka Oršolić, Pavle Ivanček, Andrej Cvjetičanin, Krunoslav Kanešić i Mirko Benkus. Entuzijazam se pokazao u smislu lutkarskog izraza jer smo napravili 27 svjetlosnih lutaka. Suprotno od kazališta sjena gdje se u odnosu svjetlo – mrak animira mrak, mi smo animirali svjetlo. Grad Bjelovar je izvedbu predstave Izgubljeni poklonza Božić poklonio građanima, a publika je bila zadovoljna, i to je najvažnije. 

Igraš li još uvijek Izgubljeni poklon?

Tu predstavu smo napravili 2008. i više je ne igramo. Predstava je tehnički i produkcijski dosta zahtjevna, a u ono vrijeme nismo imali kapacitet da je održimo te je tako predstava zaspala, ali uvijek postoji mogućnost da se napravi obnova, tj. da seIzgubljeni poklonponovo probudi.

S predstavama ideš i na festival na kojima često dobijete i nagrade.

Glumac Ivan Pokupić dobitnik je nagrade za najboljeg glumca na 6. festivalu dječje umjetnosti u Sarajevu za ulogu Borka u predstavi Botaničari.

Na 25. Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici nagrade za najbolju glumu osvojili su Dejan Fajfer i Goran Smoljanović u predstavi Majstori.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor teksta: private fotografije 

Toni Gojanović

Autor fotografije: Elena Zaucke

Talentiranost, uspješnost i skromnost odlike su velike šibenske zvijezde koju slava nije promijenila. Prvi veliki film snimio je već tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti. Riječ je o svima poznatom filmu „Karaula“ u kojem je svojom glumom osvojio javnost. Povukao se s domaće scene i otišao u Njemačku. Toni Gojanović glumac je koji je iznimno cijenjen kod nas, ali i u inozemstvu. Uz kazališnu, sagradio je i filmsku internacionalnu karijeru. Na britanskom Channel 4ove se godine emitirala prva sezona krimi-serije „Before We Die“ u kojoj Toni ima jednu od glavnih uloga. Možemo ga pratiti u seriji Uspjehna streamingservisu HBO. Glumi u filmu Sixth Buskoji ima svjetsku premijeru 20. studenoga 2021. U razgovoru koji slijedi možete bolje upoznati glumca Tonia Gojanovića i otkriti kako on gleda na glumu, kako je glumiti u inozemstvu te kako kao glumac radi na sebi. 

Je li gluma posao ili poziv?

Gluma može biti oboje. Naš posao je zaista poseban. Ljudi koji se ne bave ovim poslom rijetko mogu razumjeti sve što on nosi sa sobom. Iz te perspektive doista možemo reći da je gluma poziv. Mi taj posao radimo i kada ne radimo. Živimo s tim poslom. Glumac se stalno preispituje i radi na sebi, bez obzira na to radi li trenutno na nekom projektu. Proces samopropitivanja i samousavršavanja traje svakoga dana. 

Nakon velikog hita Karaulemaknuli ste se s domaće scene i otišli u Njemačku. Što ste radili na početku? Kako ste došli do prvih uloga? 

Kada sam došao u Njemačku, najnormalnije sam se prijavio na audicije u kazalištu. Ne znam koliko smo svjesni kolika je konkurencija vani. Dobijete drugu perspektivu na tu profesiju tek kada dođete tamo na audicije i vidite tu količinu glumaca koji su svi sjajni i svi izgledaju otprilike kao vi. 

Nakon Akademije ste relativno mladi otišli u inozemstvo. Biste li preporučili mladim ljudima koji misle da u Hrvatskoj nemaju dobre prilike odu van? Ima li vani više prilika za posao? Puno se snima i čini se kao da nikad nije bilo toliko prilika i koprodukcija kao danas.

Da, to se dogodilo zadnjih godina kada su streamingservisi preuzeli vodstvo. Sve je manja uloga filma i sve se više gledaju serije. Ljudi gledaju sadržaje putem interneta i streamingservisa kod kuće. Više se ne čeka po tjedan dana da izađe nova epizoda, nego gledamo cijelu sezonu u dva dana. Navike gledatelja su se potpuno promijenile. Količina streamingservisa i količina sadržaja koju oni moraju izbacivati dovela je do hiperprodukcije. Strašno se puno snima svugdje. Mogućnosti su svugdje, ali se ne usuđujem davati nikome savjet jer je moje iskustvo da nema pravila. Svi znamo otprilike što bi trebalo – naći agenta, imati profil na internetu i sl. Iz osobnog iskustva znam da poslovi dolaze raznim kanalima i ljudi ih dobivaju mimo pravila. 

Koliko je važno znanje stranih jezika?

Imao sam sreću glumiti na tri jezika. Naravno da je bitno znanje jezika. Naša profesija je povezana s jezikom. Jezik je sredstvo komunikacije. Jedna je stvar znati komunicirati na jeziku, a druga je stvar poznavati jezik suštinski tako da možete prenijeti emociju, da razumijete mentalitet, bit, melodiju, ritam jezika. 

Imate li jezične savjetnike koji Vam pomažu u pripremanju uloga na stranim jezicima? 

Različito je ako govorimo o filmu i kazalištu. Meni je njemački kao drugi materinji jezik. No, kako nisam studirao u Njemačkoj, kazalište mi je pomoglo angažirajući jednu profesoricu koja je radila sa mnom na izgovoru jer govor na sceni ima neke posebnosti i zahtijeva nešto drugo nego govor ispred kamere. 

Glumite u seriji Before We Diekoja je ove godine emitirana na britanskom Channel 4. Vaš lik je Davor Mimica koji je vođa mafijaške obitelji hrvatskih korijena. Koliko ste dugo pripremali tu ulogu?

U cijeli projekt ušao sam relativno kasno tako da nije bilo vremena za pripremu koliko sam želio. To često bude tako, ali kada dobijete ulogu, bitno je iskoristiti svaki trenutak da biste se pripremili. Važno je čitati scenarij iznova, iznova i iznova. Svaka uloga nosi neke posebnosti i izazove kojima se morate prilagoditi. Bitno je da glumac radi na sebi da bi u trenutku kada dobije ulogu bio spreman. 

Što je Vama broj jedan kad kažete rad na sebi, na čemu Vi trenutno najviše radite? 

Nema jednog jedinstvenog odgovora. Mi upijamo iz života. Svi sadržaji kojima se izlažemo, knjige, filmovi, kazalište, druženja, gledanje drugih kolega kako rade, ali iz zanatske perspektive. Uzet ću za primjer gledanje filma. Glumac ili glumica u filmu nas oduševi i emotivno dotakne te plačemo, smijemo se ili suosjećamo. To je perspektiva gledatelja. Perspektiva glumca je otići korak dalje i analizirati i shvatiti što taj glumac ili glumica točno radi kako bi u gledatelju izazvao reakciju. 

Imate li neki posebno drag trenutak sa seta?

Često je zadnja klapa jako emotivna. Pogotovo ako se radi o većoj ulozi. Vi s tim ljudima živite tjednima ili mjesecima. Navečer nakon snimanja sjednete i upoznate ih jako dobro. Toliko da oni postanu kao vaša obitelj i prijatelji. Zadnja klapa najčešće znači oproštaj i pozdrav toj ulozi i svemu onome što ste nosili u sebi tih mjeseci. Zadnja klapa je za mene uvijek emotivan trenutak. 

Što nikad ne biste napravili za ulogu? 

Nisam za to da bi za ulogu trebali napraviti sve. Mislim da svako za sebe treba znati što je za njega prihvatljivo, a što ne. Za mene su upitne stvari koje bi išle primjerice protiv mojega zdravlja, tipa ekstremno se udebljati ili ekstremno smršavjeti. Poštujem glumce koji su spremni na tu predanost, ali za mene bi to morao biti poseban projekt i posebne okolnosti da bih pristao. Također, ako je priča koja se želi prikazati neka vrsta političke propagande ili svjetonazora koji ja ne dijelim, onda o tome trebam razmisliti. Ne govorim o ulozi npr. kriminalca, ubojice ili Hitlera, nego o tonu cijele priče. Mi smo stvaratelji, umjetnici i također imamo jednu vrstu odgovornosti i trebamo toga biti svjesni. 

Toni Gojanović pobliže nas je upoznao sa svojim zanimanjem. Po njegovim riječima vidimo koliko ima iskustva i koliko svoj posao profesionalno obavlja, ali i voli. Očito je da je za njega gluma posao, ali doista i poziv. Talent, rad i trud doveli su ga do uspjeha, a sigurni smo da u budućnosti od njega možemo očekivati još mnogo toga. 

Intervju s Toniem Gojanović kreiran je prema sadržaju o kojem se razgovaralo na Glumačkoj radionici Ton? Ide! Kamera? Ide! Akcija! koju je u okviru projekta Kulturnjak.hr moderirala Antonija Putić 25.6.2021. 

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr) . Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Autor fotografije: Elena Zaucke

Antonio Jakupčević – glumac

Bjelovarčanin Antonio Jakupčević zbog posla je zamijenio rodni Bjelovar Osijekom gdje gradi uspješnu glumačku karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek u kojem je od 2017. godine stalni član dramskog ansambla.

Prilika je to kojoj se iskreno nadaju mnogobrojni glumci koji nerijetko nakon završetka studija teško pronalaze priliku za posao. Antonio Jakupčević završio je srednju tehničku školu u Bjelovaru, a usporedno s njom i glazbenu školu, nakon čega je dvije godine studirao turkologiju i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi naposljetku upisao studij glume i lutkarstva u Osijeku koji je i odredio njegov životni put.

Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?

To su pitanja na koja nikad ne znam dati konkretan odgovor. Odmalena idem u glazbenu školu i nakon jedanaest godina bi svatko očekivao da je glazbena akademija prirodan nastavak mog obrazovanja. Ali tu se slučajno dogodi gluma, o kojoj sam tek kao maturant počeo razmišljati, i to nakon što sam u Bjelovarskom kazalištu sudjelovao u jednoj predstavi s kojom smo bili na festivalu amaterskih kazališta. Ondje mi je prof. Robert Raponja rekao da bih trebao doći na prijemni u Osijek. Nisam ga poslušao i prvo sam strašno nesiguran išao u Zagreb na prijemni gdje nisam prošao, a za dvije godine sam ipak posjetio Osijek – i tu sam danas, glumac s angažmanom u HNK u Osijeku. A lutkarstvo je zapravo došlo u „paketu“ s glumom, jer je tada bio isključivo dvopredmetni studij glume i lutkarstva. Kao i mnogi, smatrao sam da je to samo okretanje lutkica na štapu, i to za malu djecu, ali me prijemni razuvjerio i predstavio mi lutkarstvo kao medij koji briše mnoge izvedbene kočnice koje sam kao osoba imao te otvara maštu u nebrojeno puno smjerova. Na kraju je ispalo bolje nego što sam očekivao. Čini mi se da zagrebačka akademija više radi na „pumpanju“ ega i poticanju samouvjerenosti s naglaskom na individualnost, dok su nas na osječkoj akademiji ubijali u pojam strogom (rekao bih vojnom) disciplinom i naglašavanjem mana kako bismo se odrekli ega i bili dio skupine. Ni jedno ni drugo nije dobro jer je ekstremno, i uvijek je na studentu da to shvati i nađe svoj put koji bi idealno trebao biti negdje između ta dva načina.

Kako si se pripremao za prijemni? Kako si se nosio s tremom?

Za prvi prijemni pripremao me prijatelj glumac Matija Jakšeković, ali ja sam bio odveć ukočen pred komisijom pa nisam prošao. Iduće godine sam prošao u uži krug, ali opet nisam upisao jer sam se previše trudio svidjeti umjesto da budem svoj, tako da sam naposljetku, bez ikakvih priprema i potpuno opušten, bez treme došao u Osijek i prošao. Sjećam se da sam bio toliko neozbiljan da sam obaveznu lutkarsku etidu za prijemni radio večer prije, a na samom prijemnom improvizirao većinu.

Koji ti je bio najdraži predmet?

Četvrti semestar glume, tad smo kolega Krešimir Jelić i ja radili duodramu „Emigranti“u podrumu zgrade likovne akademije, tu sam možda i najviše naučio, a najopuštenije radio. Predstava je izvedena nekih petnaestak puta, i to u nekoliko gradova, a najvažnije gostovanje mi je bilo na BOK-u, prvi put na domaćem terenu.

Koji osjećaji ti se prvi javljaju kad se prisjetiš svojih studentskih dana?

Pomiješani – generalno mogu reći da je bilo lijepo, prije svega zbog ljudi s kojima sam se povezao, ali ne bih to nikad ponovio. S odmakom, sad su mi čak i one ružne stvari ostale u sjećanju kao nešto čemu se danas nasmijem, a bilo ih je. Krenulo nas je dvanaest na prvu godinu, a diplomski je završilo tek šestero; to su igre živaca, snage volje i strpljenja, a sve s ciljem kako bi se filtrirali oni koji u ovom poslu mogu opstati. Zvuči okrutno, ali kao što rekoh, bilo je i puno lijepih stvari zbog kojih dan danas volim to što radim, a usto sam manje osjetljiv i u poslu ništa ne shvaćam osobno.

Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?

Bio je to drugi razred osnovne škole, u školskom igrokazu sam glumio kupus. Lutke mi tad nisu bile na kraj pameti (a ni gluma), a ipak sam se s njima susreo u kasnijim razredima, gdje smo u sklopu dramske skupine radili predstavu Lisica missica. Bile su to male štapne lutke, sve smo izgovarali u rimi, a bilo je i pjevanja. Pravi mali spektakl.

Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornica?

Nisam siguran točno kad, ali znam da je bilo nakon završetka akademije. Bio sam dosta nesiguran u svoj odabir nakon upisa i nisam znao imam li želudac za ovaj poziv, jer koliko god on bio lijep i ispunjujuć, toliko može biti iscrpljujuć i nezahvalan. A ja kao osoba i glumac nisam nametljiv, i mislio sam da će me to „pokopati“ na tržištu rada. Ali kad mi je po završetku studija ponuđen angažman u kazalištu, u tih prvih nekoliko predstava gdje sam imao manje uloge, a samim time i više vremena za zapažanje i promišljanje, tad sam shvatio da to želim raditi zauvijek. Jer ima mjesta i za nametljive i nenametljive, samo kad se vrijedno i strpljivo radi.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?

Bio bih turistički vodič ili bih se bavio jezicima. A možda bih bio i glazbenik. Ili kamerman, a najvjerojatnije montažer. Studirao sam turski i mađarski dok još nisam upisao glumu, aktivno se bavio engleskim i njemačkim, a iz zafrkancije proučavao španjolski i talijanski. Obožavam jezike, baviti se njihovom melodijom i akcentima, i smatram da mi to dosta dobro ide. Mislim da bih kao glazbenik bio izrazito nemaštovit i prosječan, a kao kamerman ili montažer bih bio najispunjeniji.

Znati strane jezike velika je prednost za svakog glumca. Usavršavaš li i dalje jezike koje govoriš? Razmišljaš li o stranim projektima?

Trudim se odvojiti vrijeme za usavršavanje jezika, ali osjećam da bih mogao i više. Volim kad se kroz projekt pojavi prilika za govor na stranom jeziku. Recimo, moja posljednja premijera “Dječak koji je govorio Bogu” govori o dječaku koji proživljava strahote holokausta, i zadnja trećina predstave odvija se u Auschwitzu. Redatelj Samo M. Strelec želio je da se taj cijeli dio igra na njemačkom i mislim da je to podiglo predstavu na višu razinu. Ja sam imao veliki monolog Goetheovog “Fausta” na njemačkom, što mi je u sadržajnom, ali i jezičnom smislu bio jedan od najvećih, ali i najljepših glumačkih izazova dosad. Volio bih raditi projekte na stranim jezicima, mislim da to može osvježiti i obogatiti glumačko promišljanje.

Držiš li glumu poslom ili pozivom?

Kako sam stalni član ansambla, samim time mi je to posao, ali taj posao ne bih mogao raditi da gluma nije poziv. Dogodi se da nekad moram raditi naslov koji me na prvo čitanje ni u kojem smislu ne inspirira niti potiče na rad. Tada je moj posao da u tom naslovu nađem nešto, bilo što kako bih izvukao najbolje iz sebe i to dao projektu. Jer ne želim pristati na odustajanje od kreativnosti, koliko god prepreka pred sobom imao. Ali zato kad mi na prvo čitanje krenu navirati ideje i rješenja, onda znam da će proces biti (uvjetno rečeno) lakši, ali sadržajniji i kvalitetniji, a takav će biti i krajnji „proizvod“. Tad osjećam da je gluma poziv. Kad podvučem crtu, radilo se o poslu ili pozivu, uvijek trebamo stremiti vrhunskim ostvarenjima.

Biti zaposlen i imati redovna primanja je idealna pozicija i za rad na autorskim projektima jer ne moraš brinuti o egzistenciji. Imaš li ambicije raditi autorske projekte, možda režirati, pisati?

Imam raznorazne ambicije, i to sve ove koje ste nabrojili; režiju nekad u budućnosti, pa i autorske projekte koji uključuju pisanje. Ipak, zasad ću još uvijek biti samo glumac, strpljivo skupljati iskustvo i učiti što više kroz projekte koji slijede. Dosad mi se uvijek strpljivost isplatila pa računam da će i u ovom slučaju također.

Ne postoji recept za napraviti dobru predstavu. Što je po tebi najvažnije da predstava uspije?

Zajedništvo. Predstave su produkt rada nekoliko desetaka ljudi, ovisno o vrsti produkcije i ako se unutar tako brojnog tima ne razvije skupina koja zajednički stremi prema jednoj ideji, događa se raspad sistema. Nije to lako postići, za početak je potreban složan ansambl, zatim redatelj koji zna što hoće i kako to postići, a konačno i pronalaženje zajedničkog jezika između redatelja i ansambla. Sve to unutar procesa od jedva dva mjeseca (u repertoarnim kazalištima.) Zato rad na predstavi bude dosta turbulentan i dinamičan, ali upravo je u tome čarolija.

Čime ti mjeriš uspjeh predstave – nagradama, kritikama, reakcijama publike ili osobnim zadovoljstvom?

Uspjeh predstave mjerim kombinacijom reakcija publike, kritika i eventualnih nagrada, ali uvijek zadržavam pravo na svoj sud. Bude mi drago kad predstava dobije dobre kritike, iako ih ne treba shvatiti kao nešto mjerodavno pošto su to najčešće neargumentirani osvrti na temelju (ne)ispunjenih osobnih očekivanja. Nagrade su vjetar u leđa, ali ne nužno i pokazatelj kvalitete, a reakcije publike su možda najmjerodavnije jer su uživo i jer su transparentne. Kad sve to spojim, mogu pojmiti koliko je neka predstava u globalu dobro ili loše prošla. A moj sud na kraju bude samo moj, potpuno osoban i (samo)kritičan.

Što te najviše privlači u tvojem zanimanju?

Najviše me privlači proces rada na predstavi. Volim taj početak, neizvjesnost, pa prve dojmove, a zatim prve čitače probe, pa probe u prostoru na kojima se sve ono dogovoreno na čitačima izmijeni, zatim stalna nadogradnja i međusobna suigra. Stvori se poseban mali svemir tijekom svakog procesa, a ja sam ih imao već nekoliko koje zasigurno nikad neću zaboraviti.

Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume – lutkarstva?

Biti lutkar je teško, prvenstveno fizički. Prvi semestar na akademiji imali smo vježbe za ruke bez kojih ne bismo mogli izvesti ni trominutnu etidu s ručnim lutkama. Tko nije probao animirati lutku, ne zna što je bol. Kad se animira dobro, lutka može izgledati zastrašujuće živo, ali za to treba puno više vježbe nego za glumu u svoje ime. Tu dolazimo i do temeljne razlike između glume i lutkarstva – u glumi kroz sebe – svoje tijelo i glas dajemo život nekom literarnom liku, a u lutkarstvu se moramo odreći sebe i kroz neki predmet (ili eventualno dio tijela) dati lutki život. U crtićima glumci posuđuju glas. U lutkarstvu posuđuju glas i ruke, ili koji god dio tijela je potreban za animaciju.

Koje talente mora imati lutkar? Imaš li neke skrivene talente za koje ne znamo?

Što više talenata, to bolji lutkar. Sluh, osjećaj za ritam, klaunske, pjevačke i sviračke vještine… I mora imati talent za odricanje od svojega ega. Samodopadnost donekle može proći u glumačkoj predstavi, ali u lutkarstvu nikad.

Što se mene tiče, pjevam, znam zasvirati klavir i tambure, jezici su mi jača strana… A supruga kaže da mi je skriveni talent kuhanje.

Što nikad ne bi napravio za ulogu?

Ne bih ugrožavao zdravlje na bilo koji način zbog uloge. Svaka čast svima koji drastično promijene svoju težinu ili skaču u ledena jezera bez zaštitne opreme, ali ja ne vidim svrhu u tome. Prije nekoliko godina sam sudjelovao u jednoj ambijentalnoj predstavi gdje sam morao biti u platnenom šatoru kojeg će napadačka vojska zapaliti vatrenom strijelom. Naravno, uhvatila me zdrava doza adrenalina pa sam pristao. I šator je stvarno gorio, i ja sam namjerno čekao sve dok nisam na koži počeo osjećati toplinu vatre kako bih što dramatičnije istrčao iz njega odglumiti svoju scenu umiranja, a tek nakon toga, ležeći na travi, krenuo sam razmišljati koliko je vatra nepredvidiva i kako sam zapravo imao sreće da sam izašao bez spaljenih obrva ili nekih opeklina.

Gdje se vidiš za deset godina?

Prvenstveno u svijetu bez pandemije. Trenutno mi se sviđa tu gdje jesam, i životno i lokacijski. Imam divnu suprugu, prijatelje, i bavim se onime što volim u gradu koji mi je prirastao srcu. Samo neka nam je zdravlja i pameti.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamera, serije, filmovi?

Da budem potpuno iskren, kad bih mogao birati između glume i lutkarstva, izabrao bih glumu. Zato mi je drago da imam angažman u dramskom kazalištu, ali volio bih nekad u budućnosti raditi na lutkarskoj predstavi, i vjerujem da hoću.

Gluma pred kamerama me jako zanima, nešto malo iskustva kroz par epizodnih uloga u serijama imam pa bih volio „podebljati“ to iskustvo. Dva filma su trenutno u pripremi tako da ćemo vidjeti što budućnost nosi.

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Teško pitanje, ali ako baš moram reći, onda bi to bili Tom Hanks i Gary Oldman, a od domaćih Krešimir Mikić, ali i mnogi drugi.

Tko su najpoznatiji lutkari kod nas? S kojim glumcem bi volio surađivati?

Vjerojatno najpoznatiji je pokojni Zlatko Bourek, a otkad je osječka akademija odgojila desetke i desetke lutkara koji su sad već sastavni dijelovi ansambala mnogih dječjih kazališta, vjerujem da će mnogi postati vrhunski lutkari, ali i da će podići razinu lutkarstva na zavidnu razinu. Pogledao sam na nedavno održanom festivalu nekoliko fantastičnih lutkarskih predstava.

Koja ti je najdraža kazališna predstava?

Ima ih nekoliko, ali reći ću dvije; „Kauboji“i „Unterstadt“.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

Imao sam tu sreću da se nisam morao snalaziti. Tijekom diplomskog studija imao sam neke manje uloge u HNK u Osijeku, nakon čega su mi ponudili stručno osposobljavanje, ali bez naznake o stalnom angažmanu. Kroz godinu dana bio sam u još tri predstave, nakon čega su mi ponudili upravo angažman. I već sam pet godina ondje, s ukupno 19 premijera iza sebe. Ali da nije bilo tog razvoja događaja, mislim da je moguće da se danas ne bih bavio glumom. Kao što sam rekao, nedostajalo mi je samopouzdanja i probitačnosti, tako da bih vjerojatno završio na margini tržišta mladih glumaca.

Inače volim sigurnost, pa preživljavanje od projekta do projekta, na što su mnogi osuđeni, meni bi bilo psihički neizdrživo, tako da bih vjerojatno našao neki posao koji mi može osigurati stanarinu za idući mjesec.

Što bi poručio mladim ljudima koji žele upisati akademiju u Hrvatskoj?

  1. Niste najpametniji na svijetu, ali ne dajte se ni uvjeriti da ste glupi.
  2. Ni ne pokušavajte ako niste spremni na razočaranje.
  3. Nije gluma sve u životu.

Opiši studiranje u tri riječi.

Odgovorno, zabavno, predugo.

Koliko je teško biti mladi glumac u Hrvatskoj?

Meni uopće nije. Ali mnogi imaju problem s nalaženjem projekata, pogotovo ako nisu završili zagrebačku akademiju. Recimo, u Osijeku postoje dva profesionalna kazališta, i ako nema mjesta u njima, glumci su primorani ići u Zagreb, gdje je sadržana glavnina tržišta. A glumaca ima puno, i naravno da oni iz Zagreba imaju veće šanse jer u startu imaju više poznanstava. Audicije se dogode, ali ne baš često. Recimo, primjera radi, snima se film u Slavoniji, a Slavonce igraju Zagrepčani, isto kao što se dogodi da Splićane igraju Osječani ili Istrijani. Mislim da nedostaje pravog istraživanja tržišta, i to od strane producenata i casting menadžera. Prije nekoliko godina osvanula je audicija za film čija se radnja odvija u Slavoniji. Došlo je nas puno na audiciju, da bismo doznali da su glavne uloge već prije objave ove audicije dodijeljene redom svima osim Slavoncima, kojima su ostala statiranja sa zadatkom.

Katkad imam osjećaj da je tržište rezervirano za nekolicinu, a tek povremeno se pruži prilika i nekom novom licu. Možda sam u krivu, zapravo se nadam da jesam. Ono u što sam siguran jest da treba znati što više ljudi i biti uporan.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od glume?

Kako tko, ja mogu i živim od glume, nadam se da ću i nastaviti. Kako je nekome tko nije u stalnom angažmanu – ne znam, no vjerujem da nije lako. Ali da slučajno danas-sutra ne mogu živjeti od glume, našao bih posao koji će mi osigurati egzistenciju. Gluma je najljepše zanimanje na svijetu, ali nije sve u životu.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije: Kristijan Cimer

Irma Unušić – plesna umjetnica

Zadranka Irma Unušić plesna je umjetnica i pedagoginja zahvaljujući kojoj mnogi mališani otkrivaju ljepotu suvremenoga plesa. Umjetničku organizaciju SHOOMA osnovala je 2017. s glavnim ciljem stvaranja umjetničkog sadržaja za djecu i mlade s velikim naglaskom na inovativnost i angažiranost. Osim plesom, bavi se edukativnim, koreografskim, izvođačkim i producentskim radom u području suvremenog plesa. Profesionalno plesno obrazovanje stječe u Umjetničkoj školi Franje Lučić (2014.) u Velikoj Gorici. Studirala je Predškolski odgoj (2011.) na Učiteljskom fakultetu i Etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predstava “Astronauti” u režiji Maje Zećo (2018.) su prva predstava za djecu u produkciji SHOOMe u kojoj ima ulogu koreografkinje i izvođačice.

Kako objasniti što je to suvremeni ples onima koji još uvijek vjeruju da je to samo neko deranje i valjanje po podu?

Suvremeni ples je umjetnička grana izvedbenih umjetnosti koja podupire osobno izražavanje pojedinca, podržava istraživanje i slobodu u odabiru načina kretanja i izražavanja, potiče na promišljanje i propitivanje te se trudi postavljati pitanja o onome što je aktualno, što nas okružuje… To bi bilo jedno generalno objašnjenje što je suvremeni ples, no naravno da u njemu pronalazimo još mnogo stilova i zapravo kod svakog plesnog umjetnika ili umjetnice može se osjetiti specifičan stil.

Suvremeni ples jedna je velika igra i to je ono što je divno u njemu. Igra sama po sebi znači bivanje u trenutku i uživanje u procesu same igre, to se sve dakako može prenijeti i na suvremeni ples.

Ima li pomaka s percepcijom što je to suvremeni ples?

Teško je reći! Bilo bi dobro napraviti istraživanje o tome kako se percipira suvremeni ples, koliko je u društvu prisutan i prihvaćen. Kroz svoje djelovanje kao plesna umjetnica i pedagoginja puno radim na području razvoja publike kroz razne projekte te se tako trudim djelovati na promjene u percepciji i shvaćanju suvremenog plesa.

Suvremeni ples je u prilično teškoj situaciji u odnosu na druge umjetnosti jer je umjetnost koja se najmanje spominje unutar obrazovnog sustava, što je također jedan razlog zašto je većini nepoznata. Nažalost, iznimno je malo zastupljen u redovnim programima kazališnih kuća, gotovo pa da ga i nema, puno govori i to da ne postoji samostalna plesna institucija u Hrvatskoj (osim Zagrebačkog plesnog centra o čijoj problematici ne bih sada pisala).

Jesi li oduvijek znala da će ples biti tvoja profesija?

Oduvijek sam uživala u plesu, ali nisam znala da će to biti moja profesija. Studirala sam predškolski odgoj i kulturnu antropologiju, a paralelno sa studijem pohađala umjetničku školu za suvremeni ples. Uglavnom je ples cijelo vrijeme bio hobi i podloga mojem temeljnom obrazovanju. Znala sam se naći u razmišljanjima i sanjanju o tome kako imam svoju plesnu dvoranu, stvaram predstave, vodim plesne radionice, no nekako sam to uvijek sramežljivo čuvala za sebe. Moguće je da sam to sve zapravo potajno htjela, ali nisam se fokusirala na to da se i ostvari.

Čini se da se ipak ostvarilo! Nakon završenog studija i odrađene jedne godine stažiranja u dječjem vrtiću, shvatila sam što zapravo želim. Dogodio se preokret i sretna sam zbog toga!

Zapravo, sada kako se čini, spojila sam svoja akademska obrazovanja s plesom i djelujem u tom području, rad s/za djecu i mlade u, rekla bih, društveno-angažiranom kontekstu jer i umjetnost dakako utječe na promjene u društvu.

Kada si otkrila strast prema plesu?

Mislim da ne znam odgovor na ovo pitanje. Oduvijek! Baš živim ples otkad znam za sebe…

Nisam se nikada pitala mogu li ja bez plesa. Nekako je oduvijek dio mene.

Strast baš prema suvremenom plesu rodila se početkom studija u Zagrebu kada sam počela odlaziti na predstave i radionice, postupno sam upoznavala scenu suvremenog plesa i shvatila sam da je to ono što me zanima.

Ima li u tvojoj obitelji plesača/umjetnika?

U mojoj obitelji nema profesionalnih plesača. Moja sestra trenutno studira na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Vjerujem da nam je pozitivna obiteljska atmosfera prema umjetnosti stvorila senzibilitet i želju za umjetničkim djelovanjem.

Kada i gdje si se počela baviti plesom?

Sjećam se da su prvi satovi plesa bili još u vrtiću dok sam živjela u Biogradu na Moru, nakon toga sam započela svoje prve baletne korake u Osnovnoj glazbenoj školi “Blagoje Bersa” u Zadru kod predivne plesne pedagoginje Sanje Petrovski za koju sam sigurna da je najviše utjecala na moju predanost plesu.

U međuvremenu sam pohađala satove raznovrsnih stilova plesa, pa tako i sporta, a dolaskom na studij u Zagreb doznala sam da postoji srednjoškolsko obrazovanje u području suvremenog plesa pa sam se uz studij odlučila na veoma neočekivan pothvat, s 20 godina upisala sam prvi razred srednje Umjetničke škole Franje Lučića – plesni odjel u Velikoj Gorici. Bile su to divne četiri dobro iskorištene godine, puno dobivenog znanja, iskustva i želje za nastavkom rada u plesnoj umjetnosti. Uz formalno obrazovanje stjecala sam iskustvo i znanje na mnogim radionicama, projektima u državi i inozemstvu.

Kako izgleda obrazovanje plesača u HR?

Što se tiče formalnog obrazovanja plesača u Hrvatskoj, u mnogo gradova postoje osnovne, u nekoliko srednje škole suvremenog plesa, a od 2013. godine postoji i studij suvremenog plesa pri ADU u Zagrebu. Osim formalnog obrazovanja, postoji mnogo studija, tečajeva i radionica koje se odvijaju tijekom godine.

Koje je najbolje doba da se počne baviti plesom?

Bilo koje! Šalim se malo, ali da, zaista nije toliko važno s koliko se godina netko počinje baviti s plesom. Za suvremeni ples je dosta važna zrelost koju osoba ima kako bi na što svjesniji način pristupio svojem tijelu, no ako se s takvim pristupom krene što ranije, onda i tim bolje. Začarani krug… No sigurno je da određeno doba ne uvjetuje da se netko počne baviti plesom niti uvjetuje uspješnost u tome.

Ima li vani više prilika za plesače?

Ovisi na kakve se prilike misli i na kakve je životne uvjete netko spreman. Sigurno da ima više ponuda za poslove, audicija, radnih mjesta… Moguće na prvu da je to istina, no voljela bih navesti kako je neprocjenjiva međusobna podrška koju imamo na našoj maloj, ali velikoj plesnoj sceni u Hrvatskoj. Vjerujem da svatko nađe svoje mjesto gdje se osjeća najbolje, što želi raditi i na koji način ostvaruje svoje ciljeve, bilo to u Hrvatskoj ili vani…

U Bjelovaru si vodila plesni laboratorij.

U Bjelovar sam se preselila 2015. godine i iste godine u sklopu Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar pokrenula sam Plesni laboratorij. To je živjelo tri godine. Trenutačno ne vodim kontinuirane edukacijske programe, već se uglavnom baziram na povremene radionice u raznim gradovima i u suradnji s različitim institucijama (knjižnice, vrtići, škole, festivali…).

Mislim da bi za jedan grad poput Bjelovara puno značilo da djeca, mladi i dakako odrasli imaju mjesto gdje mogu doći, vidjeti i isprobati što je to suvremeni ples. Vjerujem da će se otvaranjem novoobnovljenog Doma kulture stvoriti mogućnosti za mnogo novih i suvremenih modela edukacije i organiziranjem raznovrsnih umjetničkih sadržaja za različite uzraste, pa tako i za pokretanjem edukativnih, ali i izvedbenih progama suvremenog plesa.

U ljeto 2017. godine osnovana je Umjetnička organizacija SHOOMA [‘ʃumʌ/šuma/forest] koja je inspirirana šumom, kao savršenom ekološkom tvornicom, zamišljena kao kreativna tvornica u kojoj se susreću i igraju plesna umjetnost s različitim umjetničkim područjima u cilju stvaranja raznovrsnih inovativnih umjetničkih formata. Polazi od tijela, pokreta i plesa kao inspiracijskog momenta i pristupa stvaranju sadržaja s fokusom na mladu publiku. 

Umjetnički formati koji su nastajali od početka djelovanja su:

  • plesne predstave
  • site-specific predstave
  • mali izvedbeni formati
  • scenska događanja
  • online kreativni sadržaj
  • projekt razvoja publike
  • raznovrsne radionice za djecu, mlade, obitelji i odrasle

Odnedavno organizacija ima svoju službenu mrežnu stranicu koja je kreirana u sklopu projekta Shoomski Brlog koji financijski podržava Ministarstvo kulture i medija. Zavirite u Brlog i ostale radove iz naše SHOOMe!

Kako promoviraš ples u gradu Bjelovaru?

Trudim se na razne načine, vodila sam već spomenuti Plesni laboratorij u KMC-u, suradnja s Udrugom invalida Bjelovar gdje sam održavala inkluzivne plesne radionice, plesne radionice u knjižnici, vrtićima, školama, premijernu izvedbu plesne predstave “Astronauti” održali smo u Gradskom muzeju 2018. godine, na prošlogodišnjem Bjelovarskom kulturnom ljetu održano je mnoštvo događanja (radionica, site-specific predstave, obiteljskih plesnih druženja).

Posebno smo ponosni na projekt razvoja publike “Korak za ples” koji se održavao u ljeto 2020. godine u suradnji s Centrom za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar kojeg nažalost zbog epidemioloških razloga i promijenjenih potreba u kulturi nismo mogli održati jer u 2021. godini nije bilo posebnog natječaja za razvoj publike, no ideje smo spremili i čekamo prvu priliku da grad ponovno zaživi plesom.

Imaš li tremu prije nastupa i kako se nosiš s njom?

Imam uvijek i volim ju, ako ju nemam zapravo mi je jako neobično i kao da mi nešto nedostaje. Ona traje vrlo kratko, polagano raste prije same izvedbe, pojača se jako desetak minuta prije početka, na najjače ju osjetim u samom momentu izlaska na scenu i onda kao da odjednom nestane, nema je više, a nakon nje dolazi predivan osjećaj bivanja u plesu.

Koliko su učestale ozljede?

Sigurna sam da u svakom profesionalnom bavljenju nekom intezivnijom fizičkom aktivnosti ozljeda ima, pa tako ima kod bavljenja suvremenim plesom, no kako je suvremeni ples jako okružen raznovrsnih somatskim tehnikama i tijelu se pristupa na drukčiji način – rekla bih svjesniji, često pažljiviji, čini mi se kao da je kod profesionalnih plesačica i plesača suvremenog plesa to ipak nešto rjeđi slučaj.

Kad si imala prvi nastup?

Ako se računa prvi neprofesionalni onda je to bilo s pet godina.

Što bi savjetovali mladima koji se počinju baviti plesom?

Vjerujte u ono što želite! S velikom pažnjom prema sebi, svojem tijelu, dozom igre krenite u ostvarenje toga što želite!

Tko su plesni umjetnici koje voliš?

Matija Ferlin, Silvia Marchig, Julyen Hamilton, Kirstie Simson, Pina Bausch… Ma joj, ima ih puno, ali evo, makar nekoliko…

Kakva je plesna scena u Hrvatskoj?

Jako raznovrsna, šarena, malena, hrabra, nepokolebljiva, borbena, ustrajna i jako zanimljiva.

Na ovom portalu objavljuju se recentne kritike, osvrti i intervjui s plesne scene:

http://www.plesnascena.hr

Kakvi su uvjeti rada za plesače u Hrvatskoj?

Uvjeti rada su takvi da bi mogli biti puno bolji. Za početak bi bilo dobro promijeniti stav o tome da mi “samo plešemo” i educirati društvo o tome koliko je puno posla, vremena, volje, truda i ljubavi uloženo u to “samo plesanje”. Često naiđemo na to da nama nije potreban honorar za izvedbu ili je on izričito malen. No svakodnevnim borbama trudimo se učiniti promjenu.

Od prosinca 2020. godine ponosna sam članica Upravnog odbora strukovne Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) u kojoj zajedno s ostalim članicama promišljamo, planiramo i djelujemo za bolje sutra.

Koliko je otvaranje plesne akademije popravilo stanje na plesnoj sceni?

Mislim da će se to tek vidjeti nakon još nekoliko godina. U svakom slučaju, jako je zašarenilo već raznovrsnu plesnu scenu i postavilo dobre temelje za konačno prepoznavanje plesne umjetnosti kao ravnopravne drugim umjetnostima.

Može li se u Hrvatskoj živjeti samo od plesa?

Ima dobrih primjera da može, no nažalost rijetki su gdje je to samo jedan smjer djelovanja umjetnice/ka. Uglavnom se kombinira s raznim drugim područjima rada poput pedagogije, produkcije, koordinacije, administracije, marketinga, promidžbe… Rijetko se netko može samo baviti izvođenjem ili samo koreografiranjem i posebno posvetiti tom određenom području. No čini mi se da je to tako i u drugim umjetničkim poljima i da nije tako samo u Hrvatskoj. Plesni umjetnik je danas mali multipraktik koji zna puno toga: o tijelu, anatomiji, koreografiji, izvedbi, produkciji, postavljanju plesnog poda, rasvjeti…

U Hrvatskoj imamo nekoliko plesnih festivala. Imate li najdraži?

Ima ih čak više od nekoliko, svaki je poseban i ima neku svoju specifičnost. Meni jako dragi su Kliker festival plesa, pokreta i igre u Varaždinu i Monoplay – festival sola u Zadru.

Što biste radili da se ne bavite plesom?

Dobro pitanje! Da se ne bavim plesom, vjerojatno bih se opet bavila plesom… Sigurno bi to opet bio neki oblik rada s tijelom i s ljudima za njihova tijela, jako me zanimaju alternativne metode poput shiatsu prakse, osteopatije, body mind centeringa.

Za vrijeme lockdowna u proljeće 2020. godine, često sam se našla u promišljanju o tome što ako bih se morala prestati baviti plesom u obliku u kojem se sada bavim pa sam ovako to vidjela: zavukla bih se u svoj vrt, uživala u vrtlarenju, pekla kruh, pripremala hranu, sušila bilje za čajeve, živjela u potpunosti u skladu s prirodom i naravno plesala u vrtu…

Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan? Plešete li svaki dan?

Svaki dan je prilično drukčiji jer je takva priroda posla. Svaki projekt zahtijeva neki drukčiji raspored, uključuje dosta putovanja i nemam klasičan radni raspored od 8 do 16 h.

Plesač mora biti uvijek u formi – kako ju održavate?

U tome mi najviše pomaže praksa yoge. Kako sam majka dvoje male djece, svoju formu također održavam svakodnevnim aktivnostima s njima koje znaju biti dosta intezivne. Također, pri svakom radu na nekom određenom projektu uključujemo vježbe održavanja forme pa se tako oslonim i na to.

Što trenutačno pripremate?

Puno toga. Ovoga ljeta bila sam na nekoliko umjetničkih rezidencija na kojima su se pripremale dvije plesne predstave za mladu publiku (“Tajni vrt” i “Koja si ti planeta?”) za koje se nadamo premijeri u 2022. godini.

Jako se veselim konačnom premijernom izvođenju moje prve samostalne autorske plesne predstave za bebe do 18 mjeseci naziva “Ninabu », koja je ujedno i prostorna instalacija i događaj za roditelje i bebe. Predstavu “Ninabu”koprodukcijski vode UO SHOOMA i Kazalište Mala Scena, a premijera će biti 9. 10. na Kliker festivalu u Varaždinu. Trenutno sam u pregovorima da se predpremijera održi u rujnu u Bjelovaru.

Svoje djelovanje jako sam usmjerila na stvaranje radova za mladu publiku. Uključena sam u međunarodnu Generator platformu za razvoj suvremenog plesa za mladu publiku s kojom uskoro putujem u Berlin na sedmodnevni laboratorij o participativnim modelima rada u izvedbenim umjetnostima.

Zadnji tjedan u kolovozu vodim plesne radionice u Grubišnom Polju, očekuju nas još dva gostovanja s plesnom predstavom “Astronauti” u rujnu, pisanje projekata za natječaje, pokretanje novog projekta “Brlog album”…

Ples je dobar za dušu i tijelo.

Dobro je svaki dan barem malo plesati. Ples otpušta, hrani, liječi… Plesom ode u zaborav puno toga što nam ne treba. Ovo bi bila generalna poruka svima. Vjerujem da se neki ne bi složili jer također postoje oni kojima plesanje stvara nelagodu. Tu temu možemo ostaviti za sljedeći put jer je dugačka i opširna. U svakom slučaju, ples je zaista ono što pripada čovjeku i s čim je rođen, mislim da nema bebe koje ne zapleše spontano kada čuje glazbu ili čak kad nema glazbe, nego kada istražuje načine na koje se može kretati, i to je već ples. Slobodno kretanje tijela u kojem uživamo! Bez osuđivanja!

Autor teksta: Antonija Putić

Autori fotografija: Marina Ćosić, Luka Šiprak, Tara Ivanišević, Tanja Kanazir

Ognjen Milovanović

OGNJEN MILOVANOVIĆ

Od pozornice Bjelovarskog kazališta došao je do svjetla velikih reflektora. Ognjena Milovanovića gluma prati od malih nogu. Igrajući u Bjelovarskom kazalištu i na amaterskim festivalima, shvatio je da ona postaje više od hobija. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2018. Glumio je u seriji „Crno-bijeli svijet“ i u filmu „Koja je ovo država?“. U raznim kazalištima do sada je izveo više od deset predstava. Uz glumu na pozornicama i pred kamerama, bavi se sinkroniziranjem animiranih filmova. Na prošlogodišnjoj dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta osvojio je nagradu za najbolje muško ostvarenje u drami do 28 godina za ulogu u predstavi „Mačak u vreći“. Odnedavno je zaposlen u Kazalištu Komedija. Mladoga glumca Ognjena Milovanovića čeka svijetla budućnost, a u nastavku možete pročitati kako je tekao put njegove karijere od samoga početka pa sve do danas…

Zašto gluma?

Držim da se sve lijepe stvari u životu dogode slučajno. Malo klišej, ali tako je. Gluma me pratila kroz cijeli život, pa i onda kad toga nisam bio svjestan. U mojoj ulici nije bilo puno djece tako da sam se često igrao sam i razvijao maštu. U svojem velikom dvorištu zamišljao sam Indijance i kauboje, a ja sam igrao sve uloge i glasove. U toj dobi razvijaš nešto što ni ne znaš da će ti u budućnosti trebati. Konkretan razlog koji me potaknuo da se profesionalno bavim glumom je vanjski podražaj profesionalaca i voditeljice Bjelovarskog kazališta Margarete Fabičević. Prilazili su mi profesionalni glumci i profesori s akademija i pitali me jesam li razmišljao da se profesionalno počnem baviti glumom. To mi je bila buba u uhu. Nije bilo puno prebiranja. Srednju u koju idem, volim li ja to? Volim, ali glumu volim više. To je onaj pravi osjećaj za koji mogu reći da sam bio siguran od samoga početka.

Gdje si se prvi put susreo s glumom?

U osnovnoj školi morali smo odabrati izvannastavnu aktivnost. Mojoj mama je imala presudnu ulogu zašto sam izabrao baš glumu. Bio sam živahno dijete, a na glumi se puno skače i priča te joj se to činilo kao dobra opcija za mene. Na svakoj školskoj priredbi izvodio sam igrokaze ili monologe, a mama se šalila da sam znao cijelu priredbu napamet. U petom razredu osnovne škole krenuo sam u Bjelovarsko kazalište, također na mamin poticaj.

Kada se dogodio presudan trenutak u kojem si shvatio da gluma više nije samo hobi već da svoj život želiš provesti pod svjetlima reflektora?

U trećem razredu srednje škole prijavili smo se na smotru amaterskih kazališta na kojoj su mi prišli profesori s akademija i pitali me jesam li razmišljao o tome da se počnem profesionalno baviti glumom. Tada sam počeo više razmišljati o tome i bez mnogo prebiranja shvatio sam da to stvarno želim.

Je li gluma posao ili poziv?

Gluma je poziv. U današnje se vrijeme na van više čini da je posao i mora se više tako shvaćati jer su ekonomske potrebe postale važnije u čovjeku nego sama umjetnost. Kad se sve skupi na kraju, kad dolazim na predstavu, znam da ću ju sad igrati, stojim sam na sceni, govorim tekst, ništa od toga nikad ne odrađujem. Ima svakakvih dana, ali koliko god se loše osjećao, u tih sat i pol vremena ću naći 10 minuta u kojima ću znati da je to poziv. Osobno nikad nisam na sceni da mi je u glavi još jedna scena, još pet minuta i sl. Na sceni se vidi imaš li strast ili radiš bez volje.

Što te najviše privlači u tvojem poslu/pozivu?

Najviše me privlači to da pokušavam iznenaditi svoje ja. Pokušavam biti iskren na sceni, ali kroz emocije koje nemam priliku iskusiti privatno.

Što nikad ne bi napravio za ulogu?

Sve bih napravio, ako postoji dovoljno dobar razlog za to.

Imaš li neki skriveni talent?

Znam jako puno tekstova pjesama, pogotovo rap. Volim freestyle. Katkad u razgovoru kada netko kaže neku riječ ja počnem pjevati pjesmu.

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Na domaćoj sceni ima puno dobrih i kvalitetnih glumaca. Radio sam s Ljubimirom Kerekešom i Stojanom Matavuljom koji su glumačke legende. Alma Prica je divna glumica. Ima još puno ljudi s kojima bih volio raditi. Neki od njih su Živko Anočić, Matija Čigir, braća Goran i Bojan Navojec.

Najdraži strani glumac mi je Tom Hanks, a najbolji strani glumac mi je Daniel Day Lewis.

Koja ti je najdraža kazališna predstava?

Helverova noć.

Opiši svoje studiranje u tri riječi.

Divlje, predano, neočekivano.

Koji osjećaji te ispune kad se prisjetiš studentskih dana?

Osjećaji su zaista pomiješani.


Kako je tekao tvoj put do Akademije u Zagrebu? Jesi li išao i na druge prijemne?

Prvo sam išao na prijemni u Osijek. Tamo sam prošao u uži krug pa ispao zbog lutkarstva. Zatim sam otišao na studij „Gluma i mediji“ u Rijeci. Tamo mi se svidjelo i bio sam zadovoljan prijemnim. Tjedan dana kasnije bio je prijemni u Zagrebu. Bio sam siguran da neću proći. Stigli su rezultati iz Rijeke da nisam prošao, a istoga dana i iz Zagreba da sam prošao. Da nisam išao u Rijeku i Osijek, mislim da te godine ne bih upisao Akademiju u Zagrebu. Ovako sam već bio opušten. Na kraju sam upisao Akademiju u Zagrebu koju sam najviše htio, a najmanje joj se nadao.


Jesi li imao podršku obitelji?

Da, apsolutno! Otac mi je pričao da pazim jer nije siguran posao, ali je vidio da sam ja odlučio i podržao me. Sugerirali su mi što su mislili da je pametno za mene, ali su vidjeli da sam zreo i da je to u redu. Uvijek sam imao podršku, pa i dan-danas.

Kako ti je bilo nakon završetka studija?

Dva mjeseca nakon završetka Akademije shvatio sam koliko sam slobodan. Tek tada sam mogao isprobati neke stvari i upoznati Zagreb. Sloboda mi se jako svidjela. Na Akademiji su nam pričali da to mora biti ovako-onako, a kad sam došao na scenu i glumio s ostalim glumcima, shvatio sam da ti ljudi imaju iste probleme kao ja. Ljut sam na Akademiju jer mislim da smo nepotrebno toliko dugo bili tamo. U kazalištu imaš neki okvir u kojem znaš kako i koliko radiš, a na Akademiji je to dosta drukčije. Tamo slijepo vjeruješ jer si student. Pametniji si kad odeš i da mi se sada vratiti, ne bih više nikada dopustio neke stvari. Ima ljudi koji su odustali i otišli jer su im profesori srušili samopouzdanje.


Želiš li se u budućnosti više posvetiti kazalištu ili glumi pred kamerama?

Film me više zanima jer sam ga manje radio i tu želim stjecati iskustvo, ali sam otvoren za sve stvari.

Gdje se vidiš za deset godina?

Vidim se tu gdje jesam, s još većom dozom optimizma.

Ognjen Milovanović dokazao je kako se iz dječje ljubavi može razviti karijera. U početku je gluma bila samo hobi, a kasnije se radom, trudom i upornošću pretvorila u mnogo više. Zato je važno vjerovati u svoje snove, raditi na sebi i usavršavati svoje talente jer nikad ne znaš što će ti budućnost donijeti i u kojem će smjeru ona ići.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Fotografije: Mane Sergoyan – IMPRESS

Glumačka radionica

Poziv za sudjelovanje na

ONLINE glumačku radionicu – Ton? Ide! Kamera? Ide! Akcija!

Poštovani, 

ovim putem pozivamo Vas da se priključite na besplatnu online glumačku radionicu – Ton? Ide! Kamera? Ide! Akcija! koju vodi troje cijenjenih profesionalaca iz svijeta glume: casting agentica Anila Gajević te glumci Toni Gojanović i Filip Krenus.

Radionica je namijenjena svima koji se bave glumom te žele naučiti kako doći do dobrog agenta, kako se pripremiti za audicije, kako konkurirati za uloge na velikim projektima.

Kroz tri radionice naši će Vas voditelji detaljno upoznati s mnogim aspektima glumačkog posla kroz koji i sami prolaze.

Na prvoj radionici voditelj je Toni Gojanović, glumac iz Zadra, odrastao u Šibeniku i Münchenu, a koji je domaću publiku oduševio u kultnoj “Karauli” i HBO seriji “Uspjeh” koju je režirao Danis Tanović. Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a danas živi u Njemačkoj gdje je igrao u raznim kazalištima, u Tübingenu, Berlinu, Münchenu. Uspješno gradi i filmsku internacionalnu karijeru. Unatoč teškoj godini za glumce, Toni Gojanović u proteklih nekoliko mjeseci snimao je u Belgiji, Švedskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i u Hrvatskoj. Prva sezona krimi-serije “Before We Die” u kojoj ima veliku ulogu, upravo se emitira na britanskoj televizijskoj mreži Channel 4. , a on trenutačno u Savudriji u Istri snima film u češko-slovačkoj produkciji.

Toni Gojanović igra na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Na radionici će govoriti o statusu glumca u drugim zemljama, pripremama za audicije, suradnji s redateljima, agentima, radu na filmu.

Voditelj druge radionice jest glumac Filip Krenus koji dugi niz godina živi i radi u Londonu gdje je završio studij glume na Glumačkoj školi East 15 te poslijediplomski studij iz klasične glume na Drama Centreu tijekom kojega je postao prvi hrvatski glumac koji je zaigrao na pozornici slavnoga kazališta Globe.

Osim glumačkim poslom, bavi se i prevođenjem. Trenutačno radi na prvom engleskom prijevodu „Novele od Stanca“ Marina Držića i postavljanju serije izložbi Zdenka Bašića u Velikoj Britaniji. S ilustratorom radi na novom prijevodu „Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić“te prijevodu kultne Bašićeve knjige „Mjesečeve sjene“.

Za 450. obljetnicu smrti Marina Držića prvi je put u cijelosti preveo komediju „Dundo Maroje koja je dosad predstavljena u Londonu i u Bruxellesu. Za Midsummer Scene režirao je izbor prizora iz prijevoda komedije, a u sezoni 2019. dio njegova prijevoda izveden je na Shakespeareovom festivalu u Gdanjsku u režiji Paola Tišljarića pod naslovom „Uncle Maroye Re-Examined“.

Suosnivač je festivala Midsummer Scene koji je pokrenut 2014. godine.

Na radionici će govoriti o audicijama u Velikoj Britaniji, obrazovnom sustavu Britanije i prilikama koje naši glumci imaju na engleskom govornom području.

Voditeljica treće radionice je casting agentica Anila Gajević, vlasnica casting agencije “Zona” iz Sarajeva, prve casting/talent agenciju u BiH, koja je danas postala jedna od najboljih agencija u jugoistočnoj Europi i šire. Do sad su glumci koje ona zastupa radili na filmovima “Nemoguća misija”The November Man”,” Twice Born”, “Child 44”, “In Order of Disappearance”, “Skyfall” i drugi u TV serijama velikih mreža, velikih studija, kao što su, primjerice, NBC, ABC, BBC ili FOX. Ugledni Screen International uvrstio je nilu Gajević među vodeće svjetske agente, a s tim će se složiti i mnogobrojni domaći glumci kojima je upravo ona omogućila rad na svjetskim produkcijama.

“Danas granice ne postoje. Živimo u globalnom selu, u eri interneta, gdje je sve moguće. Nije bitno gdje glumac živi. Može živjeti u najzabačenijem selu, ali s internetskom konekcijom može biti dostupan svima. Glumcima koji su članovi ‘Zone’ cijeli svijet je tržište”, govori Anila Gajević koja zastupa gotovo sva poznata glumačka imena s naših prostora.

Na radionici će polaznicima govoriti o materijalima koje svaki glumac mora imati (CV, Showreel, fotografije, IMDB profil), pripremi materijala za audicije, odlasku na audicje te kako ona radi s glumcima koje zastupa i s redateljima s kojima surađuje.

Besplatna radionica održat će se online u tri termina 

25. 6., 10. 7. i 16. 7. u 19 sati za polaznike 54+ 

Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem online obrasca

https://forms.office.com/r/Wf9tnACsTU

Radionica će Vam pomoći da brzo i lako usvojite znanja i vještine koje su Vam potrebne kako biste lakše konkurirali na velikom tržištu međunarodnih projekata.

Kroz tri tematske radionice svi polaznici dobit će informacije o važnim agencijama, festivalima i audicijama.

Na radionicama će voditelji govoriti i o suradnjama s drugim umjetnicima, sponzorima i o pronalasku poslova.

Radionice se odvijaju uživo putem Zoom linka, a svi polaznici imaju mogućnost interaktivno sudjelovati u radionici, podijeliti svoje životopise, showreelove, IMDB profile i dobiti savjete od naših voditelja kako popraviti materijale s kojima se prijavljuju na audicije.

Svim prijavljenim sudionicima bit će omogućena tehnička pomoć za uspješno pridruživanje i praćenje online radionice. Podrška će biti dostupna jedan sat prije održavanja radionice.

Sve dodatne informacije potražite na kulturnjak@udruga-impress.hr ili www.kulturnjak.hr

Radionica traje ukupno šest sati, podijeljenih u tri predavanja.

Na kraju završenoga trećeg predavanja svi polaznici dobivaju potvrdu o pohađanju radionice.

Radionica Ton? Ide! Kamera? Ide! Akcija! besplatna je za sve polaznike.

Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša radionica mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici.

S poštovanjem, 

Kulturnjak tim 

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr) . Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.
Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Erna Rudnički

Erna Rudnički

Mlada djevojka zaljubljena u glumu, a istodobno i u brojeve, morala je odabrati u kojem će smjeru ići njezin život i kojim će se zanimanjem baviti. Upisala je Arhitektonski fakultet i shvatila da ju to ne ispunjava. Ljubav prema kazalištu bila je jača. Ispisala se s Arhitekture i upisala Akademiju. Glumica Erna Rudnički danas se bavi poslom koji neizmjerno voli. Ipak, i nakon završetka Akademije susrela se s preprekama, no nije odustala. Život je poput vožnje bicikla. Nećeš pasti ako ne prestaneš vrtjeti pedale. Zato je bitno da nikad ne odustaneš, nebitno što ne ideš najkraćim putem, bitno je da se vodiš onime što osjećaš i voliš jer će te to dovesti do željenog cilja.

Zašto gluma?

Volim umjetnost, volim se igrati, volim pričati priče. Jako sam znatiželjna i svašta me zanima. Moj prvi hobi je vjerojatno bio presnimavanje filmova s TV-a na kazete. Voljela sam francusku kinematografiju. Prvi film sam snimila već u petom razredu osnovne škole. Oduvijek me to zanimalo. Kao mala sam izvodila nastupe pred gostima i u vrtiću. To me veselilo otkad znam za sebe. Mislim da odabir glume kod nas glumaca ide iz potrebe za potvrdom da nas dožive i čuju. Ja sam privatno bila mirna i tiha, a na sceni sam dobila to što sam trebala da me svi čuju.

Gdje si se prvi put susrela s glumom?

U osnovnoj školi me interpretacija pjesme „Cvrčak“ od Edite Majić potaknula da naučim tu veliku pjesmu napamet, a učenje napamet mi nije išlo. Prijavila sam se na Lidrano. Tada sam pokrenula filmsku grupu i u 5., 6. razredu napravila sam film koji je dobio nagradu publike na HRT-u. Krajem osnovne škole putovala sam u Zagreb na radionice glasa i pokreta. Početkom srednje škola krenula sam na Tirenine ljetne glumačke kampove, a krajem srednje škole priključila sam se Bjelovarskom kazalištu. U razdoblju srednje škole već sam dobila priliku igrati u nekim filmovima.

Kada si shvatila da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornica?

Ljudi koji su se bavili glumom su me nekoliko puta pitali bih li se time bavila pa sam o tome počela razmišljati. Prvi put kada sam si najviše potvrdila da to želim bilo je za vrijeme rada na prvoj predstavi „Kukci“ od Karela i Josefa Čapeka za vrijeme gimnazijskih dana u Bjelovarskom kazalištu. To mi je jedno od dosad najljepših iskustava. Najviše mi se svidjela čarolija i moć zajedništva. Zajedničko djelovanje, kreiranje, pričanje priče i prenošenje poruke mi se najviše dopalo. Kao da smo tim u sportu. Svidjela mi se zajednička energija i kreacija kad ljudima nešto zajedno poručimo, a ta predstava stvarno ima jaku poruku.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavila kada ne bi bila glumica? 

Bila bih arhitektica, fizičarka ili programerka. Uvijek su mi više išli brojevi, a manje slova. Upisom Akademije pomalo sam išla protiv sebe jer sam oduvijek išla na natjecanja iz matematike, fizike i ostalih prirodnih predmeta. Na kraju gimnazije upisala sam Arhitektonski fakultet u Zagrebu i za njega sam bila najspremnija jer su mi na prijemnom bili najdraži predmeti. Tada mi je bilo logično upisati arhitekturu. U drugom semestru shvatila sam da me to uopće ne ispunjava. To mi je bilo vrlo teško razdoblje. Shvatila sam da tu nemam što dati od sebe. U to vrijeme mi je čak bilo bolno gledati predstave u kazalištu jer sam ja htjela biti gore na sceni.

Koja ti je najdraža kazališna predstava?

„Smisao života gospodina Lojtrice“.

Smatraš li glumu poslom ili pozivom? 

Mislim da je gluma i poziv i posao. Gluma je malo drukčije zanimanje. Poziv je, ali kada radiš i od toga živiš, shvatiš da je to samo jedan posao kojim si se ti odabrao baviti. Mogla sam biti arhitektica, fizičarka ili nešto drugo i zarađivala bih od toga. Ovo je posao kao i svaki drugi. To sam si odabrala da od toga zarađujem za život.

Što te danas najviše privlači u tvojem zanimanju?

Najviše me privlači proces rada, promjene, dijeljenje, odnos s publikom, otkrivanje, analiziranje, prihvaćanje, otpuštanje. Sve to moraš da bi radio s drugim ljudima. Nije monotono, uvijek je nešto novo. Nova mjesta, nove uloge, nova energija, novi način rada. Uvijek učiš nešto ispočetka. Uvijek si malo dijete koje ponovno uči. Sve je moguće! Nikad ne znaš što te čeka, pogotovo ako si samostalan umjetnik. Najdivnije je što te tjera da budeš još bolji čovjek i da nikad ne odustaneš od sebe te da njeguješ to dijete u sebi. Moje mišljenje je da što si jednostavniji, čišći, iskreniji, plemenitiji i što si bolji čovjek to si bolji i pod reflektorom.

Što nikad ne bi napravila za ulogu?

Nisam isključiva. Sve ovisi o ulozi, priči i okolnostima. Ne mogu reći da nešto bih, nešto ne bih. Skidanja i slične stvari bi morale biti jako opravdane. Meni se ne sviđa gledati skidanje na ekranu. Ljuta sam kada vidim skidanje radi skidanja bez nekog opravdanja.

Imaš li neke skrivene talente za koje ne znamo, a da ti pomažu u glumi?

Dobro mi ide pisanje. Prve profesionalne kazališne uloge sam si sama napisala. Zahvalna sam prirodi što mogu puno učiniti s glasom i tijelom. Još na Akademiji su profesori otkrili da je moj glas na par oktava. Već tada sam na HRT-u krenula sinkronizirati crtiće. Dajem glas Lali u Teletabisima. Imam puno uloga, od Alvina i vjeverica do raznih muških likova. Zbog mogućnosti transformacije glasa glumim po nekoliko različitih uloga u crtićima i predstavama. Sinkronizaciju baš jako volim. Dobro mi ide i imitiranje naglasaka. Mogu svašta sa svojim tijelom. Pjevanjem sam upisala Akademiju, a također skladam, sviram klavir, gitaru i ukulele.

Kako si se pripremala za upis studija glume? 

Kako sam odustala od arhitekture, za Akademiju sam se krenula spremati dva tjedna prije prijemnoga. Pomalo sam i improvizirala jer nisam sve tekstove znala dobro napamet. Sama sam se spremala i imala sam ideju s čim želim ići i kako se želim predstaviti. Dan prije prijemnoga pozvala sam bliske prijatelje da me pogledaju i zažele mi sreću. Nisam imala neke posebne pripreme. Iako sam se počela pripremati nekoliko tjedana prije, godinama prije sam bila član dramskog kazališta, išla sam na Tirenine radionice i ljetni kamp tijekom srednje škole. Godine kada je bio prijemni ponovno sam se prijavila na Tireninu ljetnu radionicu da se malo podsjetim jer sam bila zauzeta arhitekturom i drugim stvarima.

Opiši studiranje u tri riječi.

Moglo je bolje.

Koji ti je bio najdraži predmet?

Scenski pokret! Mislim da je program kolegija najbolji. Bila sam jako zadovoljna. Tu se sve jako vidi. Moraš bit kreativan, sve si sam režiraš i pustiš maštu na volju.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

Meni je bilo teško jer nitko nije stajao iza mene. Kada si sam, puno je teže. Nakon Akademije nisam radila gotovo godinu dana. Nije lako sjediti kod kuće nakon što si završio pet godina faksa. To je dosta frustrirajuće. Na diplomskom sam napisala dovoljno dobre likove i tekstove pa su nakon godinu dana odlučili napraviti nešto s tim. Zbog tih stvari koje sam napisala na diplomskom dobila sam priliku stati na profesionalnu scenu. Teško je doći do te profesionalne scene da te netko uopće vidi. Tada je polako krenulo. Za prvi nastup dobila sam nagradu hrvatskoga glumišta pa mi je to malo pomoglo, ali ne previše. To je konstantna borba. Moraš se naučiti da kada sjediš doma i kada nema ničega, ne odustaješ, nego radiš na sebi, stvaraš i vrtiš ideje. Kada kreneš sam djelovati, onda ti dođe i od drugih. Svi trebaju naučiti biti autori i stvarati svoje ideje kada nema ničega. Važno je biti aktivan.

Koliko je teško biti mladi glumac u Hrvatskoj?

Nije lako, pogotovo glumicama. Manje je ženskih uloga. Još uvijek su glumice u Hrvatskoj, pogotovo na TV-u, manje plaćene za isti posao nego muškarci i to ide pod normalno. Napredujemo po tom pitanju, ali još uvijek nije izjednačen status glumice i glumca. Kada razmislite, uvijek se prvo pita koji ti je najdraži glumac, a ne glumica. Jako je tužno što si za isti posao plaćen manje nego tvoj kolega. Zna se dogoditi da neka poznata glumica koja igra glavnu ulogu u nekoj seriji ima dvostruko manje mjesečno primanje nego muški kolega. Definitivno nije lako biti glumica. Mislim da ima puno talentiranijih glumica nego glumaca, a puno manje uloga. Na ispitima iz govora su mi se uvijek više svidjeli muški tekstovi. Iz doba književnosti 19. i 20. stoljeća žene su bile eventualno prisutne samo oko muškaraca u pričama ljubavi, patnje, ubijanja. Duboke misli, promišljanja, veliki monolozi – svi su napisani za muškarce. S kolegicama sam pokrenula projekt „6 glumica traži autora“. Pokušavamo na jednom mjestu prikupiti sve drame sa snažnim ženskim ulogama od hrvatskih autora.

Gdje se vidiš za deset godina?

Imam u planu neke projekte i cilj mi je ostvariti ih. Stvaranje i djelovanje su bît svega. Sama sebe ljutim time što sam sklona pretjeranom preispitivanju i manjku samopouzdanja. Za deset godina vidim se puna novih ideja, sretna s učinjenim, životno malo sigurnija, ispunjenija i bogatija gdje god to bilo. Bitno je kako si, a ne gdje si.

Privlači li te više kazalište ili pak gluma ispred kamera? 

Ovaj posao je, mogu reći, avanturistički pa katkad nisi siguran što ćeš točno sljedeće raditi. Draže mi je glumiti u kazalištu. Iako to nigdje nije zabilježeno, dijeljenje s publikom u trenutku neprocjenjivo je. Fan sam kazališta. Kada sam bila manja, više sam se vidjela u filmovima, ali što sam više odrastala, kazalište me više privlačilo. Nisam ljubitelj snimanja. Katkad se na snimanjima osjećam kao pijun na šahovskom polju. Nema takve čarolije kao u kazalištu.

Koji su ti omiljeni domaći, a koji strani glumci i glumice?

Ima ih više. Od domaćih glumica Nina Violić, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica, Olga Pakalović, Zrinka Cvitešić. Od domaćih glumaca Rakan Rushaidat, Zlatko Burić, Krešimir Mikić. Najdraže strane glumice su mi Cate Blanchett, Tilda Swinton, Toni Collette, Marion Cotillard, a glumci Gary Oldman, Ralph Fiennes, Edward Norton, Sam Rockwell.

S kim bi od glumaca voljela surađivati, a da još nisi? 

Voljela bih surađivati sa svima koje sam nabrojala kao najdraže. U jednom od prvih intervju rekla sam da mi je želja raditi sa Ksenijom Marinković i ona mi je poslije postala prva glumačka mama. Uskoro ćemo ponovno surađivati.

Glumica Erna Rudnički podijelila je s nama priču svojega glumačkog života. Puno glumi u kazalištu, a na TV-ekranima mogli smo ju gledati u serijama među kojima su „Kud puklo da puklo“ i „Novine“. Od filmova u kojima je glumila najpoznatiji su „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ i „Život je truba“. Brojni su njezin glas pratili iako to možda nisu ni znali. Godinama posuđuje glas crtićima na HRT-u. Jedna od njezinih najpoznatijih sinkronizacija jest lik „Lala“ u „Teletubbisima“.

Za uloge u predstavi „Nevjerojatan događaj“ proglašena je dobitnicom Nagrade hrvatskog glumišta 2015. godine za najbolju glumicu do 28 godine, dobitnicom nagrade „Gumbek“ za najbolju glumicu međunarodnog festivala kabareta „Gumbekovi dani“ te nagrade za najbolju glumicu „Ivo Fici“ na Festivalu glumca.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Fotografije: Mane Sergoyan – IMPRESS

Margareta Fabičević

Ako ste se u zadnjih tridesetak i više godina u Bjelovaru bavili glumom, zasigurno ste se susreli s dramskom pedagoginjom Margaretom Fabičević, koju svi od milja zovu Maja. Ona je i dugogodišnja voditeljica Bjelovarskog kazališta kroz čije je glumačke radionice i predstave prošao impozantan broj malih i velikih Bjelovarčana (uključujući i autoricu teksta koji čitate). Točnu brojku nitko ne zna, jednako tako treba vremena da se izbroje sve predstave koje je jedno od najnagrađivanijih amaterskih kazališta u Hrvatskoj izvelo. Okvirno, u vrijeme prije pandemije izvodili su tri predstave tjedno.

Kad se puno radi nema se vremena za sve to brojanje, govori Maja dok zbraja sve grupe polaznika koji su prije dolaska pandemije svakodnevno bili u prostoru kazališta. Ova je pandemija sve promijenila naglavačke, napominje Maja, ali i tu smo se snašli, te uz veliku podršku naših stalnih suradnika, čak i u ova teška vremena za kazalište, kreativno smo radili neke potpuno nove stvari. U ovoj izazovnoj godini za umjetnost napravili smo sedam online radiodrama za djecu. Prvo smo ih emitirali na županijskom Alfa radiju, a zatim su naše drame preuzele i druge radio stanice. To nam je bio pravi vjetar u leđa da još snimamo i radimo.

Snimili smo film “Kamo dalje?” u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, a plan nam je osnovati i dvije filmske grupe u kazalištu jer vlada veliki interes za film kod naših mladih ljudi. Trenutačno imamo osam dramskih skupina i dvije lutkarske skupine.

Tko najviše posjećuje kazalište?

Našu publiku najviše čine djeca i srednjoškolci jer imamo sjajnu suradnju sa školama. Dolaze i roditelji naših glumaca, redovito smo imali izvedbe i za umirovljenike. Bjelovar ima dobru publiku, puno je tome pridonio i Bok fest, uistinu ljudi rado idu u kazalište. Mi organiziramo Komedija fest kad u Bjelovar dovodimo najbolje amaterske komedije iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja. Imamo 120 mjesta, ali tad se u dvoranu zna stisnuti i 200 ljudi. To je poseban doživljaj za sve koji su na sceni. Bjelovarčani vole nagraditi pljeskom dobre izvedbe, glumci to jako cijene. Pogotovo mladi glumci, glumci koji su prvi put na sceni.

Prije nego što si postala voditeljica Bjelovarskog kazališta i dramska pedagoginja, bila si i glumica. U kojem si trenutku znala da se želiš baviti glumom?

Od najranijeg djetinjstva. Moji kažu da sam glumatala otkad sam se rodila. Već u osnovnoj školi išla sam u dramsku skupinu, a kasnije sam u Bjelovaru išla u amatersko kazalište BOK. Tada sam imala 12 godina i bila sam najmlađa. Moja prva uloga u kazalištu zapravo je bila zamjena za sve one koji zbog drugih obveza nisu mogli doći na probe, izvedbe. Ljudi su radili, nisu stizali baš na sve. Dosta je vremena prošlo dok nisam dobila svoju prvu važniju ulogu u predstavi Jesenja kiša od Branislava Nušića. Tada sam imala 16 godina, u predstavi je igralo puno glumaca, a režirao je Marinko Ivanišević, tada jako ugledni redatelj u našem kazalištu. On je kasnije otišao iz Bjelovara, radio je kao urednik na Radio Đurđevcu i tamo je osnovao amatersko kazalište koje i danas djeluje.

Rad na toj predstavi s velikim ansamblom i dobrim redateljem me se jako dojmio. I uloga koju sam imala bila je važna, igrala sam damu koja je ubila svojega muža pa su mi svi sudili. To je za mene bio jako veliki izazov, morala sam naučiti hodati u visokim petama, imala sam haljinu, morala sam djelovati puno starije. Bilo je to divno iskustvo i tada se rodila ta nevjerojatna ljubav prema kazalištu koja i danas traje. Jedno vrijeme u životu nisam radila u kazalištu, kad sam se udala i postala mama. Ali sudbina je htjela da sam baš u vrijeme kad se osnivalo današnje Bjelovarsko kazalište ja slomila nogu i nisam mogla raditi posao koji sam radila u Zagrebu. Djeca su već porasla, ja sam za vrijeme oporavka imala vremena i nekako sam na štakama došla na jednu od proba i pitala treba li im pomoć. I evo, do danas pomažem.

U to je vrijeme i osnovano Bjelovarso kazalište koje su uglavnom činili odrasli ljudi. Tko su bili članovi?

Bila je to skupina odraslih ljudi koji su voljeli kazalište i odlučili su ponovno pokrenuti kazališnu scenu u Bjelovaru jer im je svima nedostajala, a stare družine su prestale s radom. Bjelovarsko kazalište službeno je osnovano 1997. godine, ali Bjelovar ima dugu tradiciju bavljenja kazalištem, puno poznatih kazališnih imena. Tako nekako smo preko njih i došli do profesionalne redateljice Nine Kleflin koja je u narednim godinama postala naš kućni redatelj i koja je i do danas ostala važna karika u našem umjetničkom stvaranju i osoba od povjerenja.

Nina Kleflin je osoba od koje sam ja najviše naučila, ona je iznimna redateljica i osoba koja može najviše izvući iz glumca. I svi mi smo uživali radeći s njom. I već na samom početku kazalište je dobilo profesionalne smjernice jer nas je Nina naučila mnogo toga. Mi smo odmah s prvim predstavama počeli osvajati nagrade, tu se onda okupila i skupina mladih ljudi, uglavnom gimnazijalaca koji su samoinicijativno radili predstave. Kazalište je iz godine u godinu raslo, dobili smo i prostor od grada, a Mirko Benkus i ja smo se nakon godina i godina volontiranja zaposlili u kazalištu gdje i danas oboje radimo. Ja sam tada krenula na sve moguće edukacije, stekla sam titulu dramske pedagoginje, u kazalište je počelo dolaziti sve više mladih ljudi, angažirali smo i profesionalne glumce, redatelje, kostimografe … Tada je Goran Navojec pokrenuo i Bok fest, krenule su u okviru festivala i mnogobrojne radionice za amatere, bilo je to jedno divno vrijeme učenja i stvaranja. Tako da sam ja iz glumice prešla u voditeljicu kazališta, zatim dramsku pedagoginju. Ali ovih dana intenzivno radim na svojoj monodrami “Kuharica za zmajeve”. Jako se veselim jer ću ponovno glumiti nakon dugo vremena.

Bjelovarsko kazalište osvojilo je mnogobrojne nagrade, ali jednu od najvažnijih nagrada dobila je upravo Maja osobno – to je Nagrada centra za dramski odgoj za doprinos kulturi i dramskom odgoju na razini Hrvatske. Koliko ti znače nagrade?

Ova mi je nagrada vrlo važna i jako mi puno znači. Ona je meni potvrda da je sve ovo što ja radim netko prepoznao i izvan našeg grada, županije. To je veliko priznanje struke i dokaz da i male sredine mogu biti izvrsna baza za postići vrhunske rezultate. Mi svuda s ponosom možemo izgovoriti ime Bjelovarskog kazališta jer ono predstavlja sinonim za kvalitetu. Dokaz tome su i bjelovarski glumci Ivan Ožegović, Ognjen Milovanović i Erna Rudnički, svi troje naši članovi i glumci s diplomom Akademije dramske umjetnosti Zagreb. S nama je od samih početaka i Goran Smoljanović, glumac i lutkar s diplomom Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Uspjeh tih mladih ljudi su najveće nagrade koje naše kazalište ima.

Tko sve radi u kazalištu?

Uz mene još radi Mirko Benkus kao tajnik i Marijana Hanževački koja je kostimografkinja. Ali zapravo nas troje uz pomoć naših polaznika i njihovih roditelja – radimo sve. Mirko radi scenografiju, bavi se tehnikom, zadužen je za sve popravke, dočekuje publiku i sve što treba. Svi održavamo ovaj prostor, krečimo, pofarbali smo pozornicu sada kada nije bilo programa uživo. Mi nemamo čistačice, sve radimo sami, naši polaznici isto pospremaju iza sebe, tako nauče cijeniti ovaj prostor, brinuti se za njega, poštovati druge koji također koriste garderobu, pozornicu … Kazalište je timski rad.

Dugi niz godina naš suradnik je Alen Bigač, kantautor za naše predstave. Djeca pjevaju songove koje snimimo kod njega u studiju. Od dramskih voditelja s nama su dugi niz godina Marko Dragičević koji vodi srednjoškolsku skupinu i Jelena Ivezić.

Lutkarska pedagoginja Anita Malek radi s lutkarima, a jako smo ponosni jer imamo i lutkarsku sekciju odraslih, tu skupinu vodi Slobodanka Martan.

Pojavio se i veliki broj mladih ljude koje zanima rad na filmu, Petar Klinac upravo je završio svoj prvi film, plan nam je svakako ponuditi više filmskih radionica mladima.

Ana Perković je mlada dramaturginja na Akademiji dramskih umjetnosti, inače naša članica i Bjelovarčanka, ona nam drži radionice dramaturgije, a predivno surađujemo i s mladim glumcima koji su iz našeg kazališta otišli na Adu i tamo diplomirali glumu – Erna Rudnički, Ognjen Milovanović i Ivan Ožegović. Edukacije za lutkare vodi nam naš Goran Smoljanović, jedne godine radionice nam je držala Marijana Matoković, isto ugledna lutkarica, tu je i kazališna producentica Antonija Putić, isto s diplomom Akademije dramskih umjetnosti. Važno nam je imati suradnje s profesionalcima, od njih svi puno upijamo. Velika smo ekipa, rado si pomažemo i stvaramo zajedno, ja sam jako ponosna jer su nam se vratili gotovo svi koji su svoje prve kazališne korake napravili kod nas.

Mladi na dramskim radionicama osim glume mogu steći i druge vještine. Koliko je važan talent za sudjelovanje u dramskim skupinama?

Mogu puno toga, mi se trudimo da oni nauče, mi ovdje ne radimo glumce, već im pomažemo da postanu glumci. Naš je cilj da svi naši polaznici provode svoje slobodno vrijeme na kvalitetan način, da nisu u lošem društvu, u kafiću. Osim same glume, potičemo ih da razviju svoje sposobnosti, promišljaju o umjetnosti, propitkuju sve oko njih. Dramska je prilika za socijalizaciju, zajedništvo, učenje. Mi na radionicama ne radimo od mladih ljudi glumce, ali im pomažemo da to postanu, ako je to njihov san. Na dramsku se može ići i zbog drugih razloga, neke zanima režija, pisanje, tehnika … djeca kroz dramsku steknu samopouzdanje, nauče se nositi s tremom, pobijede strah od javnih nastupa. To su sve vještine koje će im trebati u životu.

Nama je važno da djeca budu složna i da nauče komunicirati, izraziti se, zagovarati svoje mišljenje. Naš slogan glasi – svi za jednog, jedan za sve. Jako je važno da djeca osvijeste jer rad na predstavi je kolektivni zadatak.

Ako Vas zanima kazalište, film, gluma – onda je dolazak u Bjelovarsko kazalište kao ulazak u neki drugi svijet. Mnogobrojni rekviziti i kostimi koji se brižno paze govore svim posjetiteljima o nekim prošli predstavama Bjelovarskog kazališta. Iako sada ne izvode predstave, više o online programima koje Bjelovarsko kazalište ima možete potražiti na njihovoj službenoj Facebook stranici https://www.facebook.com/BjelovarskoKazaliste a uskoro uživati i u novim kazališnim projektima.

Autor teksta : Antonija Putić

Autor fotografija: Mane Sergoyan – IMPRESS