Petra Šabić

Bjelovarčanka Petra Šabić jedno je od najtraženijih imena domaće likovne scene. Vidjelo se još za vrijeme studija da je riječ o iznimnoj slikarici velikog talenta čiji su studentski radovi višestruko nagrađivani. Diplomirala je Likovnu kulturu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, u klasi izv. prof. art. Gordane Bakić s nagradom Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za najuspješnije diplomante akademske godine 2018./2019. Dobitnica je pohvale Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za uspješan rad u akademskoj godini 2016./2017. te Rektorove nagrade 2017/2018. godine. Akademske godine 2020./2021. diplomirala je na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi red. prof. art. Ksenije Turčić, a iako tek na počtku karijere, potražnja za njezinim radom može se mjeriti s uspjesima naših najboljih slikara. Mnogi tvrde da je kupnja njezinih radova trenutačno najbolja investicija na našem tržištu umjetnina. Njezini radovi izlagani su u najprestižnijim galerijama u Hrvatskoj, a izlagala je i u Indiji i Vijetnamu.

Što sad pripremaš?

Imat ću iduće godine izložbu u Galeriji Prica u Samoboru, a vjerojatno će se i još neke situacije posložiti, uvijek to tako biva. Zatim ove godine imam nekoliko pojavljivanja na izložbama u Laubi (u sklopu Erste Fragmenata i još nekih projekata koji su vezani uz Akademiju). S obzirom na to da sam ponovno diplomirala u lipnju ove godine, a to je ujedno podrazumijevalo dovođenje do vrhunca koncepta na kojem sam radila neko vrijeme, postoji taj jedan vakuumski prostor u kojem osjećate da dolazi nešto novo, ali je zadatak da se ponovno otkrije ta jezgra. Kod mene ne postoji nekakvo opterećenje u smislu – hoću li izlagati ovdje, hoću ovo, hoću ono – to su sve želje koje koče i služe kako bi nas iscrpile. Slikarstvo nije posao u klasičnom smislu, to je jedna živa energija neprestanog oduševljavanja novim. Tako da, oduševljavam se novim i to je ono na čemu radim i što pripremam.

Postoji li galerija u kojoj sanjaš da izlažeš?

Zapravo i ne. Odnedavno spoznajem kako osjećam veću povezanost sa shvaćanjem prostora kao jednog promjenjivog modela. Razmišljam o izlaganju radova u spiljama, recimo, više nego u nekim uređenim galerijama. Nemam ništa protiv galerija, naravno, samo se ovako trenutačno osjećam.

Kad si imala prvu izložbu?

Mislim da je to bilo 2017. ili 2018. godine, a izložba se zvala Zbiranja u Narodnoj knjižnici Petar Preradović u Bjelovaru.

Koja ti je najdraža izložba?

Ako ću se sada ograničiti samo na samostalna izlaganja, svaka je bila posebna na svoj način. Dobiti mogućnost da vidite kako djela žive odvojena od vas koji ste ih napravili i međusobno se isprepleću s jezikom ljudi koji s njima dolaze u kontakt jest proces prepun neočekivanih situacija. Posebno mjesto mi ima prva diplomska izložba Guste praznine u Galeriji SC u Zagrebu 2019. godine. Radila sam jako puno prije nego što sam postavila te radove, tu je ujedno i kraj prvog studija pa svi osjećaji koji prate i takav životni događaj… Imala sam izrazito iscrpljujuću godinu te 2019. i doživjela sam situacije koje su se utisnule u moje biće nevjerojatnim intenzitetom pa ta izložba koja se održala u rujnu nosi u sebi sva ta moja stanja koja su, naravno, osobne prirode prije svega. Ona je potvrda prijenosa impulsa mog bića u vizualnu situaciju. Ponosna sam na tu izložbu s obzirom na sva stanja koja su joj prethodila.

Imaš li tremu prije otvaranja izložbe?

Organiziranje izložbe je jedan složen proces u koji je uključeno više ljudi, stoga je važno s kime surađujete. Riječ je o jednom dinamičnom procesu u kojem nerijetko dosta stvari ne ide uopće onako kako ste primarno zamislili, tako da je fleksibilnost vrlina koja posebno dolazi do izražaja u takvim trenutcima. Netom prije otvorenja nerijetko budem dosta nesvjesna jer je to neki vrhunac tog procesa, a moj um i dalje prolazi kroz sve situacije koje su tome prethodile. Ako postavljam neku slikarsku instalaciju, radove koji vise u prostoru i tvore određene strukture, razmišljam jesu li to bile dobre kukice, hoće li se rad držati, jesmo li sve dobro opremili… To je trema koju poznajem, a na kritike sam ionako spremna uvijek, ako su argumentirane, jasno.

Imaju li svi talent za crtanje?

Držim da je kreativnost univerzalna sila, temeljna supstanca svega što mi jesmo u svakom trenutku. To je ono što je svima zapravo zajedničko po mom mišljenju, ne nužno talent za crtanje, stoga je posebno osjetljivo kada se ljudima, čovjeku, individui oduzme mogućnost kreativnog izražavanja i propitkivanja svijeta oko sebe. Često ćete čuti odraslu osobu koja tvrdi kako nema nikakvog talenta za crtanje – ne mora ni imati, možda ima neotkriveni talent za modeliranje ili fotografiju, a možda nema niti jedan takav talent, no to ne znači da nema mogućnost kreativnog mišljenja, što je po meni izrazito važno.

Tko je prvi otkrio tvoj talent za crtanje?

Odrasla sam u jako kreativnom okruženju, a iako mi roditelji nisu umjetnici, oni znaju kakvu važnost kreativno izražavanje ima pa su s vremenom prepoznali moju znatiželju da naučim više. Svatko se sjeća onih nekih dragih i posvećenih učitelja, nastavnika i profesora koje je barem jednom susreo u svojem obveznom školovanju, koji su bili dovoljno otvoreni i predani da ukažu svakome na njegove posebne vještine. Imala sam i ja takve profesore. Kao dijete išla sam i u glazbenu školu koju sam i završila, tako da mi jedan veliki dio života bio posvećen glazbenom obrazovanju o kojem sam čak i kasnije razmišljala. Međutim, vizualna umjetnost je područje u kojem sam s vremenom pronašla utočište.

Jesu li te roditelji podržavali u odluci da upišeš umjetnički fakultet?

Jesu, i na tome sam im beskrajno zahvalna. Podrška obitelji i prijatelja posebno je važna u određenim razdobljima u životu, ali držim da je važno i biti iskren prema sebi i ne tjerati se na neke životne poteze kada za to nije vrijeme, posebno kada je riječ o odabiru fakulteta ili bilo kakve vrste profesionalnog usmjeravanja. Te stvari svatko treba osjetiti sam za sebe, a zatim podijeliti s onima s kojima želi, a i tada je izvjesno hoće li dobiti tu podršku ili ne. Podršku prvo dajemo sami sebi, to je često jako teško jer smo svi skloni sami sebe držati u zoni komfora, ali treba se otisnuti u nepoznato s vremena na vrijeme, bez obzira na podršku, ako je to ono što osjećamo kao svoj životni impuls.

Što bi savjetovala mladima koji žele upisati ALU?

Budite spremni odučiti sve što ste dosada naučili, nijedno znanje nije bezvrijedno – znanje je moć, ali jedino ako ste spremni biti dovoljno otvoreni da prihvatite frekvencije koje nisu istovjetne vašima i odustanete od dokazivanja nekome, to nije poanta umjetničkog poziva. Raditi na preispitivanju sebe i osjećajno poštivanje tuđeg procesa je važno. Akademija je bitna jer daje prostor da se nauči tzv. zanat, jer kasnije kada se kreativno otvarate, uvijek ćete osjećati nedostatak toga znanja ako mu se niste posvetili i to je jednostavno tako. Znam da se puno ljudi ne slaže s tom tvrdnjom, ali što sada.

Slikanje je zapravo samotan posao. Voliš li imati društvo kada slikaš?

Zapravo ne volim, ali ne na način da mi netko nužno smeta ili da postajem nervozna od toga. Osobno mi bolje odgovara samoća i mir jer je slikanje ustvari i meditacija, dolaženje u kontakt sa svojim unutarnjim strujanjima i tokovima. Mislim da smo si bliže kada smo sami. Velika je to ispunjenost prostora i visoka razina bivanja. Lijepo je moći si dopustiti osjetiti tako nešto sam. Dok s druge strane, posebno mjesto u mojim sjećanjima nose prekrasna druženja s mojim kolegama na prvom, a kasnije i na drugom studiju na ALU. Predivna je to kreativna energija koju počnete osjećati kako struji između svih vas i povezuje vas na posebnoj razini.

Tko su ti omiljeni slikari?

Hilma af Klint, Shara Hughes mi je jako zanimljiva autorica, zatim Agnes Pelton, Ellen Gallagher…

Koliko vremena dnevno provodiš crtajući?

Trudim se da mi nijedan dan ne prođe bez crtanja ili slikanja, katkad je to samo pola sata, a većinom po nekoliko sati dnevno kada ne obavljam druge stvari. Kada imam slobodne dane, onda se to pretvori u višesatni maraton. Mislim da se inspiracija ne čeka da dođe, već se s njom živi u svakom djeliću svojega mišljenja. Kada sve oko sebe promatrate kroz prizmu fascinacije, onda se to sintetizira i u crtežu ili u unutarnjoj spoznaji koja postaje dio nas, a kasnije se očituje i u materijalnom obliku.

Gdje pronalaziš inspiraciju?

Kada ste posvećeni razumijevanju sebe i svega oko sebe, onda inspiracija postaje samo riječ, pojam, jer sve oko nas i unutar nas može biti svedeno na materiju primu. Oduvijek me nešto smetalo u toj sintagmi „pronalaženje inspiracije“, kao da je ona nešto izgubljeno, neki ključevi ispali iz džepa koje sada manično tražimo po putevima kojima smo već prošli, kao da se pretpostavlja nekakva elementarna odsutnost koju onda moramo pošto-poto ispuniti nečime. To se vidi u pseudointelektualnom svijetu čiji smo sudionici, u kojem ovisimo o tome da nam drugi kažu što je to za nas dobro i što je to što nam treba da ispunimo tu prazninu, a pritom će nam, naravno, naplatiti tu uslugu – da nas spoznaju umjesto nas samih. Ma gluposti! Mogla bih o tome satima. Važno mi je konstantno preispitivati sebe i nerijetko kada si odgovorim na neka pitanja, počnem raditi na nečem novom, shvatim da postoji još toliko toga nepoznatog i onda sve ispočetka. Slikarstvo je kontemplativna disciplina, stoga su odgovori za kojima tragam vezani uz unutarnja stanja i vanjske pojavnosti, zato se često koristim simbolima i zagonetkama.

Crtaš li na plaži, na godišnjem?

Da, uvijek sa sobom nosim pernicu i book. Međutim, volim nemirno istraživati nova mjesta pa mi je medij fotografije u tim situacijama bliži. Treba istraživati paletu mogućnosti kreativnog izražavanja jer sve se prvo odvija nevidljivo u nama, a onda to poprima neku formu, oblik, boju…

Ima li razdoblja kad ne crtaš?

Naravno da ima. Postoji onaj poremećeni sustav mišljenja koje danas jako opterećuje ljude i udaljava ih od njihove esencije, a da katkad oni sami nisu toga svjesni, što je jako opasna situacija – ako ne radiš, mora da nešto ne štima. Ali to je govor racionalnog koje ionako nije dovoljno jako da nadvlada intuitivno (ne govorim da jedno drugo uopće mora nadvladati). Nama kao ljudima je zajedničko i to što smo svi ustvari izrazito znatiželjna bića, želimo poznavati svijet kojim smo okruženi jer tako raslojavamo i sami sebe, a taj je proces satkan od brojnih dojmova koji postaju dio nas, tako i svojevrsne kreativne pauze govore jednim jezikom unutarnjeg i jezikom slučajnosti. O nama ovisi hoćemo li taj jezik pokušati naučiti svladati.

Koje tehnike koristiš?

Tehnike koristim eklektično, tako da se služim i akrilnom i uljanom boju, akrilnim markerima, suhim i uljanim pastelama, građevinskim materijalima… Svega tu ima, a opet je sve promišljeno. Slikarski princip u mojem radu često podrazumijeva adiciju, a zatim redukciju materijala jer nikada ne radim prema nekim skicama, već svakom platnu pristupam ne na način da ga „napravim“, već da intuitivno gradim. To često podrazumijeva ne-klasični pristup materijalima i puno pogrešaka po putu, ali što ćete, to je tako, kao neka slikarska kombinatorika, sve učinjeno postaje trag za sljedeće i tako u beskraj, odnosno do trenutka kada osjetim da rad počinje imati svoj jezik, onda ga puštam da govori što ima za reći kome treba.

Imaš li omiljenu boju?

I da i ne. Možda bi netko tko promatra moje slike mogao odgovoriti na ovo pitanje umjesto mene, međutim odabir boja je za mene instinktivan i intuitivan proces. Ako neku boju ponavljam dugo, to znači da osjećam da mi i dalje ima nešto za pokazati, a ne zato što mi se na površnoj razini dekorativno dopada. Tu nije riječ o tome. Ako postoji nešto što vam je najdraže, onda to nekako znači da ćete to odabrati ispred svega drugog, a ja ne stvaram po tom principu. Oslanjam se na intuitivno pronalaženje spone između unutarnjeg i materijaliziranog u obliku boje, linije i plohe.

Tvoja početna boja na platnu nije bijela – već crna. Zašto? Kažu za bijelu i crnu da nisu boje uopće…

Moja crna i crna svake druge osobe su različite crne. Putovanje mene i crne boje je poput neke prekooceanske ekspedicije – ne znamo kada će završiti, ali to nam nije ni bitno jer već imamo zajednička sjećanja i postajemo organizam u kojem se preklapamo jedno preko drugog. Crna je asocijacija na neuhvatljivost, intuitivnost, unutarnju logiku, jezgrovitost svojeg postojanja, na sve ono rečeno i skriveno… Crna je jedan mentalni prostor nevidljivog i neopipljivog, a s druge strane nečeg izrazito živog i simbolički denotiranog. Crna je, prema Jungu, „mjesto klijanja“, trenutak prije rođenja materije, univerzalni obrat forme. Crna je vrijeme.

Ima li ljubomore među umjetnicima?

Nažalost, ima. Umjetnost tako ne može preživjeti jer sve dok postoji ego, postoji i strah. U ovom slučaju strah da će uspjeti netko drugi, a ne mi. Kao da se nama nešto oduzima. To je, nažalost, toliko prisutna pojava da ne znam uopće ni govoriti o tome jer me prije svega, jako rastužuje.

Koliko su društvene mreže važne za samopromociju?

Od tih društvenih platformi koristim Instagram jer je kao neka brza digitalna slikovnica i na svojem profilu objavljujem isključivo svoje radove. Imam i stranicu na FB koju često zaboravim da imam. Moram slikati, raditi, čitati, istraživati, hodati… Nemam vremena za aktivno bavljenje takvim vidom te tzv. promocije. Nerijetko budem neaktivna neko vrijeme pa onda objavim deset slika na kojima sam radila jer osjećam da je onda vrijeme za to. Izložbe su mi bitne jer daju prostor za direktno komuniciranje, to je važno. Ljudi mi se ionako dosta javljaju vezano uz djela i obično ih pozovem kod sebe u radni prostor da pričamo i doživljavamo umjetnost uživo. U tom dijelu sam baš neki tradicionalist, haha!

Što bi se moglo popraviti da umjetnici lakše stvaraju kod nas?

Kada govorimo kroz prizmu prodaje radova, onda svakako odnos kupaca prema umjetniku. Nemali broj puta sam doživjela pokušaje cjenkanja za radove. Shvaćam da je ljudima to zanimljivo, ali jednostavno nemojte to raditi s umjetnicima čija djela želite imati za sebe. Ne mogu govoriti u ime svih, ali iza mojih radova stoji puno sati rada, školovanja, materijalnog ulaganja i prije svega realizacije ideje koja je unikatna za svaku sliku. Ne ponavljam svoje radove i radim ih 1 od 1. Konstantno je prisutna ta atmosfera u razmišljanjima ljudi koji se ne bave profesionalno umjetnošću da umjetnici samo iz puke inspiracije stvaraju, da žive u nekakvom romantičarskom okruženju potpuno egzistencijalno osigurani, ali to je daleko od stvarnosti. A sad, postoji cijela lepeza situacija koje bi se mogle, ne bi mogle itd…

Imaš li mecenu, sponzora?

Ne, ni ne planiram imati. Isključiva prodaja radova mi nije fokus u cjelokupnom stvaralačkom putu. Primarno sam fokusirana na realizaciju slikarskih ideja i edukaciju likovne umjetnosti.

Tko su kupci tvojih slika?

Profili ljudi su izrazito šaroliki i nerijetko sam s nekim ljudima ostala u prijateljskim odnosima i privatno iako smo se povezali preko prodaje. Ima tu i takozvanih poznatih lica, manje poznatih, ali svi s kojima sam ostvarila neki oblik suradnje su zaista predivni ljudi koji cijene umjetnost i kontinuirani rad. Katkad vas netko gleda kao investiciju, a to je meni jako smiješna situacija kada se dogodi jer ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment ili tapšanje kapitalizma po ramenu.

Podilaziš li kupcima kada stvaraš?

Nikada, ne. Svjesna sam da sam zbog tog stava izgubila veliki broj potencijalnih suradnji, ali iskreno, to mi je sasvim u redu jer sve što treba biti na mom putu došlo je i dolazi. Jednostavno nisam takav profil, teško podnosim nekakvu vrstu autoritativne komunikacije. Važno je spoznati sebe do što višeg stupnja i poštivati se takvog, sve drugo je laganje samome sebi i stvaranje nepotrebne iluzije.

Što radiš u slobodno vrijeme?

U zadnje vrijeme pohađam edukativne radionice o raspoznavanju samoniklog bilja, amaterski pletem tapiserije i tepihe, čitam dakako, vodim likovne radionice za djecu i mlade. Iskreno, volim tražiti neke nove načine kreativnog rada i usvajati nove vještine, ali se nikada ne prisiljavam ni na što. Uživam i u meditativnom otkrivanju prirode, tamo gdje prestaje signal – počinje mir.

Film ili knjiga?

Oboje.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

You may use these HTML tags and attributes:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>