Antonio Jakupčević – glumac

Bjelovarčanin Antonio Jakupčević zbog posla je zamijenio rodni Bjelovar Osijekom gdje gradi uspješnu glumačku karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek u kojem je od 2017. godine stalni član dramskog ansambla.

Prilika je to kojoj se iskreno nadaju mnogobrojni glumci koji nerijetko nakon završetka studija teško pronalaze priliku za posao. Antonio Jakupčević završio je srednju tehničku školu u Bjelovaru, a usporedno s njom i glazbenu školu, nakon čega je dvije godine studirao turkologiju i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi naposljetku upisao studij glume i lutkarstva u Osijeku koji je i odredio njegov životni put.

Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?

To su pitanja na koja nikad ne znam dati konkretan odgovor. Odmalena idem u glazbenu školu i nakon jedanaest godina bi svatko očekivao da je glazbena akademija prirodan nastavak mog obrazovanja. Ali tu se slučajno dogodi gluma, o kojoj sam tek kao maturant počeo razmišljati, i to nakon što sam u Bjelovarskom kazalištu sudjelovao u jednoj predstavi s kojom smo bili na festivalu amaterskih kazališta. Ondje mi je prof. Robert Raponja rekao da bih trebao doći na prijemni u Osijek. Nisam ga poslušao i prvo sam strašno nesiguran išao u Zagreb na prijemni gdje nisam prošao, a za dvije godine sam ipak posjetio Osijek – i tu sam danas, glumac s angažmanom u HNK u Osijeku. A lutkarstvo je zapravo došlo u „paketu“ s glumom, jer je tada bio isključivo dvopredmetni studij glume i lutkarstva. Kao i mnogi, smatrao sam da je to samo okretanje lutkica na štapu, i to za malu djecu, ali me prijemni razuvjerio i predstavio mi lutkarstvo kao medij koji briše mnoge izvedbene kočnice koje sam kao osoba imao te otvara maštu u nebrojeno puno smjerova. Na kraju je ispalo bolje nego što sam očekivao. Čini mi se da zagrebačka akademija više radi na „pumpanju“ ega i poticanju samouvjerenosti s naglaskom na individualnost, dok su nas na osječkoj akademiji ubijali u pojam strogom (rekao bih vojnom) disciplinom i naglašavanjem mana kako bismo se odrekli ega i bili dio skupine. Ni jedno ni drugo nije dobro jer je ekstremno, i uvijek je na studentu da to shvati i nađe svoj put koji bi idealno trebao biti negdje između ta dva načina.

Kako si se pripremao za prijemni? Kako si se nosio s tremom?

Za prvi prijemni pripremao me prijatelj glumac Matija Jakšeković, ali ja sam bio odveć ukočen pred komisijom pa nisam prošao. Iduće godine sam prošao u uži krug, ali opet nisam upisao jer sam se previše trudio svidjeti umjesto da budem svoj, tako da sam naposljetku, bez ikakvih priprema i potpuno opušten, bez treme došao u Osijek i prošao. Sjećam se da sam bio toliko neozbiljan da sam obaveznu lutkarsku etidu za prijemni radio večer prije, a na samom prijemnom improvizirao većinu.

Koji ti je bio najdraži predmet?

Četvrti semestar glume, tad smo kolega Krešimir Jelić i ja radili duodramu „Emigranti“u podrumu zgrade likovne akademije, tu sam možda i najviše naučio, a najopuštenije radio. Predstava je izvedena nekih petnaestak puta, i to u nekoliko gradova, a najvažnije gostovanje mi je bilo na BOK-u, prvi put na domaćem terenu.

Koji osjećaji ti se prvi javljaju kad se prisjetiš svojih studentskih dana?

Pomiješani – generalno mogu reći da je bilo lijepo, prije svega zbog ljudi s kojima sam se povezao, ali ne bih to nikad ponovio. S odmakom, sad su mi čak i one ružne stvari ostale u sjećanju kao nešto čemu se danas nasmijem, a bilo ih je. Krenulo nas je dvanaest na prvu godinu, a diplomski je završilo tek šestero; to su igre živaca, snage volje i strpljenja, a sve s ciljem kako bi se filtrirali oni koji u ovom poslu mogu opstati. Zvuči okrutno, ali kao što rekoh, bilo je i puno lijepih stvari zbog kojih dan danas volim to što radim, a usto sam manje osjetljiv i u poslu ništa ne shvaćam osobno.

Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?

Bio je to drugi razred osnovne škole, u školskom igrokazu sam glumio kupus. Lutke mi tad nisu bile na kraj pameti (a ni gluma), a ipak sam se s njima susreo u kasnijim razredima, gdje smo u sklopu dramske skupine radili predstavu Lisica missica. Bile su to male štapne lutke, sve smo izgovarali u rimi, a bilo je i pjevanja. Pravi mali spektakl.

Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornica?

Nisam siguran točno kad, ali znam da je bilo nakon završetka akademije. Bio sam dosta nesiguran u svoj odabir nakon upisa i nisam znao imam li želudac za ovaj poziv, jer koliko god on bio lijep i ispunjujuć, toliko može biti iscrpljujuć i nezahvalan. A ja kao osoba i glumac nisam nametljiv, i mislio sam da će me to „pokopati“ na tržištu rada. Ali kad mi je po završetku studija ponuđen angažman u kazalištu, u tih prvih nekoliko predstava gdje sam imao manje uloge, a samim time i više vremena za zapažanje i promišljanje, tad sam shvatio da to želim raditi zauvijek. Jer ima mjesta i za nametljive i nenametljive, samo kad se vrijedno i strpljivo radi.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?

Bio bih turistički vodič ili bih se bavio jezicima. A možda bih bio i glazbenik. Ili kamerman, a najvjerojatnije montažer. Studirao sam turski i mađarski dok još nisam upisao glumu, aktivno se bavio engleskim i njemačkim, a iz zafrkancije proučavao španjolski i talijanski. Obožavam jezike, baviti se njihovom melodijom i akcentima, i smatram da mi to dosta dobro ide. Mislim da bih kao glazbenik bio izrazito nemaštovit i prosječan, a kao kamerman ili montažer bih bio najispunjeniji.

Znati strane jezike velika je prednost za svakog glumca. Usavršavaš li i dalje jezike koje govoriš? Razmišljaš li o stranim projektima?

Trudim se odvojiti vrijeme za usavršavanje jezika, ali osjećam da bih mogao i više. Volim kad se kroz projekt pojavi prilika za govor na stranom jeziku. Recimo, moja posljednja premijera “Dječak koji je govorio Bogu” govori o dječaku koji proživljava strahote holokausta, i zadnja trećina predstave odvija se u Auschwitzu. Redatelj Samo M. Strelec želio je da se taj cijeli dio igra na njemačkom i mislim da je to podiglo predstavu na višu razinu. Ja sam imao veliki monolog Goetheovog “Fausta” na njemačkom, što mi je u sadržajnom, ali i jezičnom smislu bio jedan od najvećih, ali i najljepših glumačkih izazova dosad. Volio bih raditi projekte na stranim jezicima, mislim da to može osvježiti i obogatiti glumačko promišljanje.

Držiš li glumu poslom ili pozivom?

Kako sam stalni član ansambla, samim time mi je to posao, ali taj posao ne bih mogao raditi da gluma nije poziv. Dogodi se da nekad moram raditi naslov koji me na prvo čitanje ni u kojem smislu ne inspirira niti potiče na rad. Tada je moj posao da u tom naslovu nađem nešto, bilo što kako bih izvukao najbolje iz sebe i to dao projektu. Jer ne želim pristati na odustajanje od kreativnosti, koliko god prepreka pred sobom imao. Ali zato kad mi na prvo čitanje krenu navirati ideje i rješenja, onda znam da će proces biti (uvjetno rečeno) lakši, ali sadržajniji i kvalitetniji, a takav će biti i krajnji „proizvod“. Tad osjećam da je gluma poziv. Kad podvučem crtu, radilo se o poslu ili pozivu, uvijek trebamo stremiti vrhunskim ostvarenjima.

Biti zaposlen i imati redovna primanja je idealna pozicija i za rad na autorskim projektima jer ne moraš brinuti o egzistenciji. Imaš li ambicije raditi autorske projekte, možda režirati, pisati?

Imam raznorazne ambicije, i to sve ove koje ste nabrojili; režiju nekad u budućnosti, pa i autorske projekte koji uključuju pisanje. Ipak, zasad ću još uvijek biti samo glumac, strpljivo skupljati iskustvo i učiti što više kroz projekte koji slijede. Dosad mi se uvijek strpljivost isplatila pa računam da će i u ovom slučaju također.

Ne postoji recept za napraviti dobru predstavu. Što je po tebi najvažnije da predstava uspije?

Zajedništvo. Predstave su produkt rada nekoliko desetaka ljudi, ovisno o vrsti produkcije i ako se unutar tako brojnog tima ne razvije skupina koja zajednički stremi prema jednoj ideji, događa se raspad sistema. Nije to lako postići, za početak je potreban složan ansambl, zatim redatelj koji zna što hoće i kako to postići, a konačno i pronalaženje zajedničkog jezika između redatelja i ansambla. Sve to unutar procesa od jedva dva mjeseca (u repertoarnim kazalištima.) Zato rad na predstavi bude dosta turbulentan i dinamičan, ali upravo je u tome čarolija.

Čime ti mjeriš uspjeh predstave – nagradama, kritikama, reakcijama publike ili osobnim zadovoljstvom?

Uspjeh predstave mjerim kombinacijom reakcija publike, kritika i eventualnih nagrada, ali uvijek zadržavam pravo na svoj sud. Bude mi drago kad predstava dobije dobre kritike, iako ih ne treba shvatiti kao nešto mjerodavno pošto su to najčešće neargumentirani osvrti na temelju (ne)ispunjenih osobnih očekivanja. Nagrade su vjetar u leđa, ali ne nužno i pokazatelj kvalitete, a reakcije publike su možda najmjerodavnije jer su uživo i jer su transparentne. Kad sve to spojim, mogu pojmiti koliko je neka predstava u globalu dobro ili loše prošla. A moj sud na kraju bude samo moj, potpuno osoban i (samo)kritičan.

Što te najviše privlači u tvojem zanimanju?

Najviše me privlači proces rada na predstavi. Volim taj početak, neizvjesnost, pa prve dojmove, a zatim prve čitače probe, pa probe u prostoru na kojima se sve ono dogovoreno na čitačima izmijeni, zatim stalna nadogradnja i međusobna suigra. Stvori se poseban mali svemir tijekom svakog procesa, a ja sam ih imao već nekoliko koje zasigurno nikad neću zaboraviti.

Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume – lutkarstva?

Biti lutkar je teško, prvenstveno fizički. Prvi semestar na akademiji imali smo vježbe za ruke bez kojih ne bismo mogli izvesti ni trominutnu etidu s ručnim lutkama. Tko nije probao animirati lutku, ne zna što je bol. Kad se animira dobro, lutka može izgledati zastrašujuće živo, ali za to treba puno više vježbe nego za glumu u svoje ime. Tu dolazimo i do temeljne razlike između glume i lutkarstva – u glumi kroz sebe – svoje tijelo i glas dajemo život nekom literarnom liku, a u lutkarstvu se moramo odreći sebe i kroz neki predmet (ili eventualno dio tijela) dati lutki život. U crtićima glumci posuđuju glas. U lutkarstvu posuđuju glas i ruke, ili koji god dio tijela je potreban za animaciju.

Koje talente mora imati lutkar? Imaš li neke skrivene talente za koje ne znamo?

Što više talenata, to bolji lutkar. Sluh, osjećaj za ritam, klaunske, pjevačke i sviračke vještine… I mora imati talent za odricanje od svojega ega. Samodopadnost donekle može proći u glumačkoj predstavi, ali u lutkarstvu nikad.

Što se mene tiče, pjevam, znam zasvirati klavir i tambure, jezici su mi jača strana… A supruga kaže da mi je skriveni talent kuhanje.

Što nikad ne bi napravio za ulogu?

Ne bih ugrožavao zdravlje na bilo koji način zbog uloge. Svaka čast svima koji drastično promijene svoju težinu ili skaču u ledena jezera bez zaštitne opreme, ali ja ne vidim svrhu u tome. Prije nekoliko godina sam sudjelovao u jednoj ambijentalnoj predstavi gdje sam morao biti u platnenom šatoru kojeg će napadačka vojska zapaliti vatrenom strijelom. Naravno, uhvatila me zdrava doza adrenalina pa sam pristao. I šator je stvarno gorio, i ja sam namjerno čekao sve dok nisam na koži počeo osjećati toplinu vatre kako bih što dramatičnije istrčao iz njega odglumiti svoju scenu umiranja, a tek nakon toga, ležeći na travi, krenuo sam razmišljati koliko je vatra nepredvidiva i kako sam zapravo imao sreće da sam izašao bez spaljenih obrva ili nekih opeklina.

Gdje se vidiš za deset godina?

Prvenstveno u svijetu bez pandemije. Trenutno mi se sviđa tu gdje jesam, i životno i lokacijski. Imam divnu suprugu, prijatelje, i bavim se onime što volim u gradu koji mi je prirastao srcu. Samo neka nam je zdravlja i pameti.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamera, serije, filmovi?

Da budem potpuno iskren, kad bih mogao birati između glume i lutkarstva, izabrao bih glumu. Zato mi je drago da imam angažman u dramskom kazalištu, ali volio bih nekad u budućnosti raditi na lutkarskoj predstavi, i vjerujem da hoću.

Gluma pred kamerama me jako zanima, nešto malo iskustva kroz par epizodnih uloga u serijama imam pa bih volio „podebljati“ to iskustvo. Dva filma su trenutno u pripremi tako da ćemo vidjeti što budućnost nosi.

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Teško pitanje, ali ako baš moram reći, onda bi to bili Tom Hanks i Gary Oldman, a od domaćih Krešimir Mikić, ali i mnogi drugi.

Tko su najpoznatiji lutkari kod nas? S kojim glumcem bi volio surađivati?

Vjerojatno najpoznatiji je pokojni Zlatko Bourek, a otkad je osječka akademija odgojila desetke i desetke lutkara koji su sad već sastavni dijelovi ansambala mnogih dječjih kazališta, vjerujem da će mnogi postati vrhunski lutkari, ali i da će podići razinu lutkarstva na zavidnu razinu. Pogledao sam na nedavno održanom festivalu nekoliko fantastičnih lutkarskih predstava.

Koja ti je najdraža kazališna predstava?

Ima ih nekoliko, ali reći ću dvije; „Kauboji“i „Unterstadt“.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

Imao sam tu sreću da se nisam morao snalaziti. Tijekom diplomskog studija imao sam neke manje uloge u HNK u Osijeku, nakon čega su mi ponudili stručno osposobljavanje, ali bez naznake o stalnom angažmanu. Kroz godinu dana bio sam u još tri predstave, nakon čega su mi ponudili upravo angažman. I već sam pet godina ondje, s ukupno 19 premijera iza sebe. Ali da nije bilo tog razvoja događaja, mislim da je moguće da se danas ne bih bavio glumom. Kao što sam rekao, nedostajalo mi je samopouzdanja i probitačnosti, tako da bih vjerojatno završio na margini tržišta mladih glumaca.

Inače volim sigurnost, pa preživljavanje od projekta do projekta, na što su mnogi osuđeni, meni bi bilo psihički neizdrživo, tako da bih vjerojatno našao neki posao koji mi može osigurati stanarinu za idući mjesec.

Što bi poručio mladim ljudima koji žele upisati akademiju u Hrvatskoj?

  1. Niste najpametniji na svijetu, ali ne dajte se ni uvjeriti da ste glupi.
  2. Ni ne pokušavajte ako niste spremni na razočaranje.
  3. Nije gluma sve u životu.

Opiši studiranje u tri riječi.

Odgovorno, zabavno, predugo.

Koliko je teško biti mladi glumac u Hrvatskoj?

Meni uopće nije. Ali mnogi imaju problem s nalaženjem projekata, pogotovo ako nisu završili zagrebačku akademiju. Recimo, u Osijeku postoje dva profesionalna kazališta, i ako nema mjesta u njima, glumci su primorani ići u Zagreb, gdje je sadržana glavnina tržišta. A glumaca ima puno, i naravno da oni iz Zagreba imaju veće šanse jer u startu imaju više poznanstava. Audicije se dogode, ali ne baš često. Recimo, primjera radi, snima se film u Slavoniji, a Slavonce igraju Zagrepčani, isto kao što se dogodi da Splićane igraju Osječani ili Istrijani. Mislim da nedostaje pravog istraživanja tržišta, i to od strane producenata i casting menadžera. Prije nekoliko godina osvanula je audicija za film čija se radnja odvija u Slavoniji. Došlo je nas puno na audiciju, da bismo doznali da su glavne uloge već prije objave ove audicije dodijeljene redom svima osim Slavoncima, kojima su ostala statiranja sa zadatkom.

Katkad imam osjećaj da je tržište rezervirano za nekolicinu, a tek povremeno se pruži prilika i nekom novom licu. Možda sam u krivu, zapravo se nadam da jesam. Ono u što sam siguran jest da treba znati što više ljudi i biti uporan.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od glume?

Kako tko, ja mogu i živim od glume, nadam se da ću i nastaviti. Kako je nekome tko nije u stalnom angažmanu – ne znam, no vjerujem da nije lako. Ali da slučajno danas-sutra ne mogu živjeti od glume, našao bih posao koji će mi osigurati egzistenciju. Gluma je najljepše zanimanje na svijetu, ali nije sve u životu.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije: Kristijan Cimer