Helena Klakočar – strip

Helena Klakočar naša je najnagrađivanija crtačica stripa. Rođena u Tuzli, odrasla u Mariboru, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala je na odjelu grafike, a na nizozemskoj Beeldende kunst Academie u Tilburgu animaciju i slikarstvo.

U svojim stripovima priča osobne priče, priče o životnom kaosu, priče o izbjeglištvu, o svojoj obitelji.

Na festivalu stripa u Angoulêmeu 2000. godine nagrađena je za strip Nemirno more nagradom Alph-Art za najbolji strip stranog autora izdan na francuskom jeziku. Bogatu karijeru crtačice stripa obilježila su i mnogobrojna putovanja i zemlje u kojima je Helena Klakočar živjela. Njezin hvaljeni strip Zid Mediteran objavljen je i u Francuskoj, Italiji, Sloveniji i drugim zemljama, a govori o posadi broda BŠ-72 Andrija Mohorovičić koja je spašavala izbjeglice na Mediteranu. Njezin najnoviji projekt jest izložba crteža iz knjige Zid Mediteran, njezina zadnjega stripa koji je i publika i kritika iznimno toplo primila.

Koji je bio prvi strip koji ste objavili i kada?

Prve ilustracije bile su mi objavljene u Tini, a poslije u mariborskom studentskom listu Katedra, a prvi strip, mislim, u Poletu.

Koliko je dobro crtanje talent, a koliko vježba?

Dobra koordinacija oka i ruke nešto je što je potrebno uvježbati za prijemni na Akademiji… Talent pomaže da to bude lako i zanimljivo. Sve što jednom ide lako, a drugima teško, podiže samopouzdanje. No kada se mlad čovjek nađe na Akademiji, počinje druga igra: nastaviti i dalje vježbati ili početi misliti, donositi odluke, tražiti ono što te zanima…

Imaju li svi talent za crtanje?

Ne. Kao i drugi talenti… Primjerice, u osnovnoj mene nisu primili u školski zbor, s pravom.

Koji Vam je bio omiljeni predmet u školi?

Biologija.

Kada ste shvatili da je crtanje više od hobija?

Sa sedam godina željela sam biti prodavačica u knjižari, misleći da ću moći koristiti sve one papire, bojice i krede. Moj je otac bio liječnik, mama farmaceutski tehničar i nisam imala pojma da postoji zanimanje ”umjetnik”. Kad sam saznala, oduševila sam se, premda sam imala u trećem gimnazije dilemu oko studija biologije.

Kako su roditelji reagirali kad ste odlučili krenuti na umjetnički fakultet? Jesu li možda očekivali da ćete krenuti njihovim stopama u medicinu/farmaciju?

Moj otac je umro vrlo mlad, s 42 godine od infarkta, kad sam imala 10 godina. Bio je vrlo talentiran za glazbu i studirao je paralelno medicinu i klavir na konzervatoriju u Zagrebu. Medicina se odužila, a od studija klavira je zbog toga na nekoj godini morao odustati. Bila je to očito velika dvojba jer on je i svirao jazz u nekim grupama i očito je to bila njegova velika ljubav. Gdje god smo se selili, vukli smo njegov pijanino (Slavonija, Bosna, Slovenija) i sjećam se da je gotovo svake večeri svirao s nama u krilu. Da je ostao živ do mojih odluka, mislim da bih krenula njegovim stopama.
Mama nam je dopustila da biramo same: moja sestra je profesorica engleskoga i talijanskoga, a ja sam krenula nesigurnim umjetničkim putevima. Mislim da se bojala da i mi ne rastegnemo studije ili ne dovršimo ako studiramo nešto što nije ”naš” izbor. 
Mene su ”zaveli” Tina i mariborska Katedra jer su mi već kao gimnazijalki isplaćivali, za današnje vrijeme, vrlo visoke honorare. Za logo Katedre sam dobila trećinu plače moje mame. Dobila sam dojam da bi se moglo živjeti od ilustracije i dizajna. To je bilo vrijeme ”diktature proletarijata” i umjetnici su dobivali pravičan honorar. Logo, koji je na svakoj naslovnici (tijekom nekoliko godina) ne radi se svaki dan. Sad znam da su jedni i drugi tražili ”suradnika iz novih regija ili generacijskih grupa”, dakle: Tina se sa mnom reklamirala u Sloveniji (gdje je bila manje kupovana), a Katedra, studentski list, je želio da ga čitaju i srednjoškolci. Živjeti od takvih poslova se i ostvarilo, ali na neobičan način i s puno oscilacija.

Biste li mladim ljudima danas preporučili da radije upišu medicinu nego npr. Likovnu akademiju? 
Ne bih se upuštala u preporuke. Svako zanimanje ima najmanje dvije medalje.
Jednom sam u autobusu slušala razgovor dvoje maturanata: 
Prvi: Što ćeš studirati?
Drugi: Pravo!
Prvi: Si lud raditi cijeli život za plaču? Ja ću na Likovnu akademiju!
Drugi: Jel’ to bolje?
Prvi: Kako da ne! Si čitao neki dan: samo jedna jedina slika nekog Picassa se prodala za 2 milijuna dolara !

Kad ste imali prvu izložbu?

Sa 16 godina u Galeriji AULA u Prvoj gimnaziji, Maribor.

Koja Vam je najdraža izložba?

Ona koja se priprema.

Gdje pronalazite inspiraciju?

U stvarnosti oko sebe.

Imate li neke rituale prilikom crtanja?

Važan mi je papir (mora biti dobar) i katkad slušam radijski program ili podcast. Kad radim na računalu, volim da mi je na drugom računalu TV, mada ga ne gledam i ne slušam za ozbiljno. Trebam šum, vijesti, ljudski glas.

Kad najčešće crtate?
U razno doba dana, kako kad.

Koliko vremena provodite u danu crtajući?
Katkad mjesecima ne crtam strip, pišem scenarij, dokumente za prijavu projekta ili crtam neku naslovnicu. Ako imam rok za tisak knjige, onda dva mjeseca radim na tome 12 sati dnevno.

Čekate li inspiraciju ili jednostavno krenete crtati – pa što se dogodi?

Inspiracija mi je uvijek nešto što se samo dogodi u svijetu oko mene i pritegne mi pozornost. Nekoć sam suprotno radila: nacrtala bih likove u kadrovima i tek na kraju bih im dala priču i napisala riječi u oblačiće. Ili bih se igrala sa slikovitim izrazima (npr. tvrda stolica)… Danas radim drukčije: razlog za rad mi je važan, moram vidjeti neki veći smisao u crtanju i onda prvo moram imati priču, a to može trajati mjesecima, ili imam samo zaplet… pa ga ostavim da pričeka i dovršim tek za godinu dana. Imam nekoliko priča ”u ladici” , jedna od njih je Vlaga, Mraz i Sol koja je dijelom tiskana (u časopisu Zarez i u knjizi Revolt), ali čeka neki ”sretan tren” da bude dovršena.

Imate li omiljenu boju?

Plava, sve nijanse.

Brišete li ili bacate u koš svoje radove s kojima niste zadovoljni ili sve čuvate? 

Sve čuvam, uglavnom.

Vraćate li se nedovršenim projektima ili idete u nešto novo ako ono što ste isprva krenuli raditi niste dovršili? 

Imam puno nedovršenih projekata koje naknadno dovršavam.

Koliko je tehnologija pomogla popularizaciji stripa?

Publika preko raznih foruma lakše doznaje informacije, ima puno inicijativa kao što su www.mojstrip.com, knjige se naručuju preko interneta… Puno sadržaja može se vidjeti online.

Volite više olovku i papir ili digitalno crtanje? 

Oboje mi odgovara, prihvatila sam digitalno crtanje objeručki, to je sve ista stvar. Sad radim i jedno i drugo, neke stripove radim samo digitalno (npr. Vlaga, Mraz i Sol), a neke u kombinaciji jednog i drugog (npr Zid Mediteran). 

Što je to posebno u stripu?

Strip je mnogo zahtjevniji medij od ”slobodnih formi”, potrebne su razne vještine; scenarij, režija, montaža. Da ne govorim koliko je teško naći izdavača, što u dvodimenzionalnim radovima nije potrebno. Izdavač je neke vrste posrednik i autor je ovisan i o sredstvima i o tiskaru, kasnije o distribuciji.
Sve te dodatne stvari nisam znala kad sam započinjala. Kad knjiga ode u tiskaru, boli me želudac od straha: jesmo li nešto previdjeli, nešto zaboravili. Ljutim se što nikad nema dovoljno novca za probni otisak… Tješim se da mi je to zadnja knjiga… A onda sve zaboravim i ponovno se upustim u novu priču.

Imate li omiljeni strip? Tko su Vam omiljeni strip-autori?

Na ljetovanjima u Podgori kod bake bilo mi je dopušteno čitati Politikin zabavnik, samo da bi sestra i ja naučile čitati ćirilicu jer smo od moje sedme godine živjeli u Mariboru. Oduševili su me Fantom, Modesty Blaise, Cocco Bill, Asterix. Tada nisam obraćala pozornost na imena autora. Kasniji su moji idoli bili; prvi autor Modesty Blaisea Jim Holdaway, za vrijeme studija Winsor McCay (Mali Nemo u Zemlji snova), ”Novokvadratovci” Mirko Ilić i Igor Kordej. Zanimljivi su mi i drugi ”strip-dokumentaristi”; Zoograf i Joe Sacco (Slobodna zona Goražde), a u zadnje vrijeme francuski autori Riad Sattouf (Arapin budućnosti) i Joann Sfar (Rabinov mačak).

Volite li ići na festivale stripa i na izložbe?

Festivale volim posjećivati jer se tamo skupe ”kolege”, vide se njihove nove knjige i časopisi, rade se zamjene knjiga, pratim javne razgovore s autorima. Izložbe su katkad zamorne, ali ima i iznimaka: Na Supertoonu u Šibeniku, nedavno održanom, napravili su odličnu izložbu: sve su se knjige mogle čitati u udobnim foteljama.

Imate li kod kuće kolekciju stripova? Gdje ih nabavljate?

Imam malu kolekcijom uglavnom najdražih, npr. imam već spomenutoga Malog Nema, debelo izdanje sa svim stripovima iz te serije. Radije posuđujem i vraćam u knjižnicu. Zahvaljujući izdavačkoj kući Fibra i Ministarstvu kulture i medija, danas je puno svjetskih suvremenih stripova u našim knjižnicama.

Koje su Vam omiljene teme u stripu?

Društvene teme, razotkrivanje nepisanih zakona, apsurd migracija, građanski posluh i neposluh, zablude i nerazumijevanja. Osjećam se kao da prevodim s jednoga nevidljivog jezika u drugi. Ako nacrtam scenu kako migranti sjede na upravo umrlom sutrpinu, onda jednu strašnu istinu o prenapučenom brodu pretvaram u taktilno iskustvo čitaoca.

Što trenutačno pripremate?

U listopadu Ivan Marušić, Sonja Gašperov i ja pripremamo izložbu u Univerzitetskoj Galeriji Vasko Lipovac u Splitu. Ja ću izložiti originalne crteže iz knjige Zid Mediteran i prostornu instalaciju. Na otvaranje ću pozvati posadu broda Andrija Mohorovičić s kojom sam radila intervjue za potrebe te reportaže (u strip formi). Usporedno radim na zahtjevnoj povijesnoj temi: Zbjeg 30.000 Dalmatinaca preko Italije u pustinju Egipta. Pokušavam pronaći zadnje sudionike koji danas imaju od 86 do 90 godina i jako ih je malo. Obilazim lokalne muzeje i kopam po fotografijama. Odrasla sam uz priče iz toga kampa jer je moja majka bila tamo dvije godine, s braćom i roditeljima.

Taj rad financira Ministarstvo kulture i medija i vrlo sam ponosna i zahvalna što su prepoznali važnost te teme u današnjim vremenima kad smo suočeni s masovnim migracijama prema Zapadnoj Europi.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije: privatni album