Romana Kovačić – pisac

Bilogora je oduvijek pomalo mistično i neistraženo područje. Tu je svoj dom pronašla i spisateljica Romana Kovačić koja upravo inspirirana Bilogorom stvara nove priče za velike i male. Romana je autorica dviju knjiga “Bilogorske čarolije”: “Prinčeva staza” i “Vilenjsko igrišće” u kojima čitateljima otkriva čarobni svijet bajki Bilogore. Borba dobra i zla, mitovi, legende, priče koje su se prenosile s koljena na koljeno – sve je to u svojim knjigama Romana spojila u jedinstvenu cjelinu.

Pisci uglavnom znaju kad su se zaljubili u knjige. Znaš li i ti?

Čarolija knjige i pričanja priča prati me od djetinjstva jer su nam roditelji puno čitali i pričali priče za laku noć. U osnovnoj školi imala sam odličnu učiteljicu iz hrvatskoga jezika (Slobodanku Martan) i išla sam na dodatnu nastavu iz literarne. S njom smo svašta radili. Glumili, recitirali, igrali igrokaze, pisali. S njom sam i osvojila svoju prvu nagradu na natjecanju Društva za znanstvenu fantastiku SFERA za priču „Čarobni govor mog djetinjstva“. Danas je potrebno provoditi projekte milijunskih iznosa kako bismo promovirali čitanje. S jedne strane potpuno suludo, a s druge neprocjenjivo potrebno. Čak je i ova godina proglašena Godinom čitanja od strane Ministarstva kulture. Svako doba donijelo je svoje vrline i mane. Jasno mi je da smo danas prekrcani površnim, netočnim, neprovjerenim informacijama, ali zbog toga smo obvezni izvještiti se u kritičkom pristupu svemu pročitanom. Svijet nam je na dlanu i voljela bih kada bismo svi zajedno podupirali digitalne sadržaje koji su neovisni pružatelji provjerenih, istraženih, pismenih, inteligentnih i zanimljivih informacija. I tome poučiti djecu.

Koliko te škola oblikovala za pisanje? Koji ti je bio omiljeni predmet u školi?

Mislim da nisam imala omiljeni predmet. Svaki je bio na svoj način zanimljiv. Išla sam i u Glazbenu školu, kasnije i u Glazbenu gimnaziju (paralelno s Općom gimnazijom). Ono što me uvijek pratilo, a prati me i danas, je simbolička igra. Svoju svakodnevnicu pretvorim u neki drugi, čarobniji svijet. Što sam starija, uočavam sve više zlikovaca među nama pa njihova djela pretvorim u djela nekog tužnog i osamljenog lika. Zaista vjerujem da smo svi u svojoj biti dobri, ali potrebno je puno snage i vjere u sebe kako bismo održali tu iskru dobrote iznad ognja negativnosti. Možda bi odgovor na pitanje omiljenog predmeta bio svaki predmet koji je omogućavao maštanja. Tu su, naravno, veliku ulogu imali učitelji i profesori. Nisu svi koji rade taj posao pogodili svoj životni poziv, ali oni koji jesu i danas žive u meni.

Kad si prvi put objavila neki svoj tekst?

Nagrađena priča sa SFERE bila je objavljena u njihovoj knjizi, a to je bilo u šestom razredu osnovne škole.

Čitaju li tvoji roditelji, prijatelji tvoje knjige?

Roditelji, brat Nino i sestra Željka su uvijek prvi čitatelji i bez njihove ljubavi i potpore ne bismo danas imali tiskane dvije bajke „Bilogorske čarolije“. Ponekad kada se osvrnem oko sebe, oko okoline u kojoj živim, imam osjećaj kao da smo mi odgojeni na nekom drugom planetu. Hahahaha (smijeh). Često sam to znala pitati i mamu kada bih se suočila s nekim užasnim ljudskim ponašanjem. Čitaju i prijatelji, tj. njihova djeca. Lijepo je čuti dječji smijeh i znatiželju kada čitaju bajke. Bajke su ilustrirane pa ih barem svi prelistaju. Miroslav Vincelj (ilustrator bajke „Bilogorska čarolija“) bio je zaista talentiran samouki ilustrator.

Tko ti je najveći kritičar?

Roditelji, brat i sestra. Bez njihova odobrenja ne bih išla u javnost.

Kako je bilo surađivati s ilustratorom Miroslavom? Koliko ste se razilazili u mišljenjima?

Miroslav i ja smo kolege s fakulteta i jako dobro smo surađivali. „Bilogorsku čaroliju: Prinčevu stazu“ napisala sam u teškom razdoblju svojeg života pa bih mogla reći da me je spasila i pokazala mi svjetlo na kraju mračnog tunela. Kada su ju pročitali moji kod kuće, prva reakcija je bila: „Ovo treba ilustrirati! Imaš nekoga?“. I Miroslav se nametnuo kao logičan izbor. Našli smo se u Bjelovaru u kafiću „Asturias“ i ostalo je povijest. Mislim da mogu slobodno reći da mu je bilo drago što sam ga uključila u tu priču. I on je bio pomalo udaren u tom bajkovito fantastičnom smjeru pa nismo imali problema oko suradnje. Nažalost, Miroslav je nedavno preminuo. Duga bolest prekinula je njegov mladi život. Kad sam saznala, imala sam osjećaj kao da glumim u filmu. Tih nekoliko dana morala sam se natjerati razmišljati racionalno, da njega zaista više nema i da se neće vratiti. Prolazilo mi je kroz glavu: „Ma ovo je samo privremeno, već će on nazvati, poslati poruku, pitati je l’ radim na trećem dijelu…“ I onda bih shvatila da se to neće dogoditi. Nakon nekoliko dana bio mi je rođendan. I gledam ljude oko sebe koji su sretni i vesele se mojem rođendanu, a ja bih najradije pobjegla. Vrijeme za žalovanje je iznimno bitno. Moramo sami sebi dopustiti tugu jer inače ne možemo nastaviti dalje. Bili smo dobri prijatelji, dobri suradnici na bajci i svijetu će definitivno nedostajati takav umjetnik.

Dokle god neko dijete, malo ili veliko, bude listalo bajke, Miroslav će i dalje živjeti među nama. Mnoge je živote dotaknuo i ostavio u njima svoj trag.

Promocije tvojih knjiga uvijek su nešto posebno i neobično, baš poput samih knjiga.

Za promociju bajki imali smo predstave sa scenografijom, glazbenim i maglenim efektima i kostimiranim glumcima. Predstave su odigrali glumice i glumci iz OŠ Veliko Trojstvo pod kreativnim vodstvom učiteljice Ivane Dolovski. Bilo nas je svugdje. Od manifestacije „Đurđeva“ u Velikom Trojstvu, u Hrvatskoj kući „Materina priča“ u Zagrebu, na LegendFestu u starom gradu Lukavcu, u povodu Međunarodnog dana pismenosti u Gradskoj knjižnici Grada Zagreba, na Cvjetnom trgu u Zagrebu, u Narodnoj knjižnici „Petar Preradović“ u Bjelovaru, u kazalištu Trešnja u Zagrebu, u Gradskoj knjižnici u Samoboru, na Međunarodnom sajmu knjiga u Bologni, na „Daruvarskom kulturnom ljetu“, bjelovarskoj Terezijani. Promocija „Prinčeve staze“ bila je 2015. godine i prvi glumci su sada već mladi odrasli punoljetni ljudi. Zaista se ponosim njima jer su prekrasna, inteligentna i marljiva djeca. Iznimno sam sretna zbog svih uspomena koje nosimo u sebi. Meni je bilo najljepše na LegendFestu u starom gradu Lukavcu dok je tamo bila najlošija predstava! Hahahaha! (smijeh) Nije nam zvuk radio, publika je pričala prvu polovicu predstave, ali ambijent je bio predivan. To mi je jedna od najdražih naših putujućih predstava. Glumice iz druge predstave iduću godinu kreću u osmi razred, osim jedne koja kreće u srednju školu. Nismo imale toliko predstava i druženja, najviše zbog pandemije, ali ipak imamo lijepe uspomene iz Velikog Trojstva, Bjelovara i Samobora. Za predstave smo napravili i scene. Miroslav je nacrtao crteže i po njima su otisnute scene na ceradi dugoj 8 metara i visokoj 2 metra. Kostime smo radili moja obitelj i ja. Jedno prekrasno iskustvo.

Bilogora je super inspiracija, ali što te još inspirira?

Vječno pitanje. Inspiracija nije problem. Vrijeme je problem. Zanimljivo je kako ljudi misle da je to vrlo jednostavno. Sjedneš i za trenutak, dva napišeš knjigu. Prije samog pisanja slijedi cijeli proces razmišljanja, promišljanja, smišljanja, šetanja po šumi, udaljavanja od digitalnog svijeta, istraživačkog rada… Katkad je to jedna riječ o kojoj razmišljam danima. Užasno mi se svidi i dok god ne osmislim njezinu ulogu, neće me prestati proganjati. Ponekad je to osmijeh neznanca, penjanje vjeverice na drvo, pogled našeg mačka Micija ili neka duhovita gesta naše kujice Lili. I oni su likovi u mojoj bajci. Kada sam pisala „Prinčevu stazu“, Mici se nametnuo kao jedan od likova jer me strašno podržavao u istraživačkom radu. Često mi je ležao na papirima i knjigama „pružajući mi potporu“, dok nisam shvatila da i on želi ući u bajku. Nakon toga mi je detaljno prepričao što želi da napišem o njemu. A znate, mačke su pripitomile ljude, a ne mi njih. Lili je svijet za sebe. Rođena u vrijeme pisanja „Prinčeve staze“. U listopadu 2014. godine upoznala sam ju u Daruvaru (radila sam u jednom obrtu za poljoprivredne i poslovne usluge) i zaljubila se na prvi pogled. Pas prije nje ugrizao me dvaput pa smo svi kod kuće bili poprilično pogođeni tim događajima. Bio je dogovor da više nećemo imati psa, ali bila sam užasno tužna bez psa. Fizički ožiljci nisu problem, dapače, ali psihičke sam morala izliječiti. Znala sam da moju tugu može izliječiti jedino novi pas. I tako je skovan pakleni plan pa je Lili stigla za tatin rođendan. Tko god je čitao Pullmana, bit će mu sve jasno kada kažem da je ona moj demon. Kad konačno sjednem i krenem pisati, onda to zaista fluidno teče. Kada posložim bilješke s glavom, sjednem i pišem. Bitno mi je da ju napišem dok mi je još svježe, dok sam cijela „unutra“.

Zaboraviš li katkad neke priče koje nisi zapisala?

Daaaaaaa. Hahahahahaha! (smijeh) Možda i nije baš smiješno, ali tako je. Poučena zaboravljenim idejama, počela sam zapisivati. Ponekad je to samo jedna riječ oko koje se izveze jedna epizoda radnje. Užasno puno sanjam pa i snove iskoristim u pisanju. Voljela bih da „Bilogorska čarolija“ dobije svoj oblik i u nekom drugom mediju. Dvaput sam ju prijavljivala na Javni poziv HAVC-a za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva, sad još radim na nekim detaljima, usavršavam materijale, bila sam i u nekim pregovorima za prijavu na HRT-ov javni poziv za seriju za djecu, ali stigla je pandemija pa je to ostalo u zraku. Nadam se da će dozreti trenutak i za takav rast. Zaista bih voljela da bajke narastu. Možda pronađem kolačić s porukom Pojedi me. ?

Kako kreiraš likove u svojim knjigama?

„Bilogorska čarolija“ stvorena je zbog želje za očuvanjem i promocijom Bilogore, autentične bilogorske mitološke baštine i drvenih skulptura na otvorenom „Svijetlih pruga“. Početkom 2002. godine, idejom umjetničkoga rada u drvu hrasta, M. P. Arvaya, dipl. ing. šumarstva i Dubravka Adamovića, akademskog slikara, a pod vodstvom pokojnog prof. Slavomira Drinkovića, akademskog kipara, započela je terenska nastava „Svijetle pruge“. Na temelju triparitetnog dugoročnog Ugovora o međusobnoj suradnji Hrvatskih šuma, Bjelovarsko-bilogorske županije i Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba, studenti 3. i 4. godine Kiparskog odsjeka te po jedan afirmirani gost umjetnik na kraju školske godine održavaju terensku nastavu izradom vlastitih radova – skulptura u drvu prema zadanoj temi. Svake godine nastaju nove prekrasne skulpture, a stare se, nažalost, ne održavaju. Zbog toga sam ih odlučila uključiti kako bih im podarila vječni život! Vile sam odlučila povezati sa cvijećem koje raste na Bilogori, pa tako imam Vilu Pasjeg zuba, Vilu Trojačke ruže, Vilu Visibabu i Vilu Ljubicu. Neki likovi su stvarna bilogorska mitološka bića poput Coprnice, Mrakača, Glođana i Noćnog jagara, a mačak Mici i kujica Lili su naše životinje. Ima elemenata u bajkama u kojim dajem počast autorima kao što su Ivana Brlić Mažuranić, Tolkien, Martin, Bulgakov … Upotrijebila sam bilogorske zagonetke, dječje igre i tajni dječji jezik brzalice-čaralice. Istraživala sam zapise od Zvonimira Lovrenčevića i knjige od Gordane Marte Matunci.

Kad najčešće pišeš?

Zapišem nešto gotovo svaki dan, ali nemam neko određeno vrijeme. Nije to strogo navečer ili rano ujutro nego kad uklopim istraživačke materijale, bilješke i razmišljanja. Katkad mi ne smeta niti buka cijelog svijeta, a katkad mi odgovara tišina. Sve zavisi od situacije i raspoloženja. Jednu kratku priču napisala sam na mobitelu. Proganjala me je i morala sam sjesti i zapisati ju dok je još cijela u glavi. Za bajke sam unaprijed pripremila sve materijale (bilješke, riječi, rečenice, likove, zagonetke, coprije, kostur radnje…). Kada sam sve prikupila, sjela sam i pisala. Ujutro, popodne, navečer, u svakom slobodnom trenutku. Naravno, imam perioda i kad uopće ne pišem, ali ne traju dugo, po nekoliko dana. Najčešće zbog nedostatka vremena. Glup razlog, ali tako je. Radim u udruzi Lokalna akcijska grupa Sjeverna Bilogora, imam kod kuće dva konja, par mačaka, mačka i kujicu. Kad obavim sve sa svojim životinjama, uglavnom idem na spavanje. Možete zamisliti moj bogat društveni život u ljudskom društvu! Hahahaha (smijeh). Ovisi i o godišnjem dobu, tj. dužini dana. Ponekad znam sjesti i pisati vani, u svojem dvorištu, okružena svojim dragim bićima. Mogu preživjeti bez pisanja, ali vrlo često me proganjaju priče koje ne napišem. Doslovno kao mali demoni sa šarenim irokezama i ogromnim iskričavim krilima. Sad me proganja treći nastavak „Bilogorske čarolije“. Trenutačno čistim ideje u glavi, bistrim likove, razmišljam i razmišljam i razmišljam, zapisujem lijepe riječi, rečenice. Ponekad mi se složi baš lijepa rečenica i onda njoj prilagodim okruženje. Uskoro ću na godišnji na kojem planiram i pisati. ?Prvo sve zapisujem na papiru. Ideje, misli, istraživanja. Volim papir, olovku i šiljilo. Nekako mi je taj proces pisanja olovkom na papiru neprocjenjiv. Zaista imam osjećaj da nešto stvaram. U jednom trenutku moram odlučiti da je sada dosta i krećem s pisanjem na računalu.

Tko su ti omiljeni pisci?

Mislim da nemam omiljenog pisca. Volim promjene. Netko obožava ljeto, a ne voli zimu. Ja volim godišnja doba. Volim promjenu. Nemam omiljenu boju ili neku koju ne volim. Jedan dan mi je najljepša šumsko zelena dok je drugi dan hit ružičasti grejp. Tako je i s knjigama. Svaka knjiga koju pročitam sadržava vrijednost. Onaj koji ju je stvorio uložio je sebe u nju. Svoje vrijeme, svoju ljubav prema pisanju, sebe. Oni koje baš volim su J. R. R. Tolkien i G. R. R. Martin. Ali ima tu i Poea, Tolstoja, Olje Savičević Ivančević, Kinga … Sada čitam Pax od Sare Pennypacker, Dječak, lisica, krtica i konj od Charlieja Mackesyja i A Game of Thrones od G. R. R. Martina, opet. Serije nisu ni do koljena knjigama.

Kojih bi pet knjiga svi trebali pročitati?

Jao, samo pet knjiga… ?

Mali Princ, Antoine de Saint-Exupéry

Đavolji eliksiri, E. T. A. Hoffmann

Priče iz davnina, Ivana Brlić Mažuranić

Ubiti pticu rugalicu, Harper Lee

Hiljadu sjajnih sunaca, Khaled Hosseini

Majstor i Margarita, Mihail Bulgakov

Gospodar prstenova, J. R. R. Tolkien (G. R. R. Martin još nije gotov sa svojom Pjesma leda i vatre)

Zločin i kazna, F. M. Dostojevski

Kiklop, Ranko Marinković

Biblija

Povijest pčela, Maja Lunde.

Stat ću jer bih mogla pisati do kraja vremena. ?

Autor teksta : Antonija Putić

Fotografije : Mane Sergoyan – Impress