Erna Rudnički

Erna Rudnički

Mlada djevojka zaljubljena u glumu, a istodobno i u brojeve, morala je odabrati u kojem će smjeru ići njezin život i kojim će se zanimanjem baviti. Upisala je Arhitektonski fakultet i shvatila da ju to ne ispunjava. Ljubav prema kazalištu bila je jača. Ispisala se s Arhitekture i upisala Akademiju. Glumica Erna Rudnički danas se bavi poslom koji neizmjerno voli. Ipak, i nakon završetka Akademije susrela se s preprekama, no nije odustala. Život je poput vožnje bicikla. Nećeš pasti ako ne prestaneš vrtjeti pedale. Zato je bitno da nikad ne odustaneš, nebitno što ne ideš najkraćim putem, bitno je da se vodiš onime što osjećaš i voliš jer će te to dovesti do željenog cilja.

Zašto gluma?

Volim umjetnost, volim se igrati, volim pričati priče. Jako sam znatiželjna i svašta me zanima. Moj prvi hobi je vjerojatno bio presnimavanje filmova s TV-a na kazete. Voljela sam francusku kinematografiju. Prvi film sam snimila već u petom razredu osnovne škole. Oduvijek me to zanimalo. Kao mala sam izvodila nastupe pred gostima i u vrtiću. To me veselilo otkad znam za sebe. Mislim da odabir glume kod nas glumaca ide iz potrebe za potvrdom da nas dožive i čuju. Ja sam privatno bila mirna i tiha, a na sceni sam dobila to što sam trebala da me svi čuju.

Gdje si se prvi put susrela s glumom?

U osnovnoj školi me interpretacija pjesme „Cvrčak“ od Edite Majić potaknula da naučim tu veliku pjesmu napamet, a učenje napamet mi nije išlo. Prijavila sam se na Lidrano. Tada sam pokrenula filmsku grupu i u 5., 6. razredu napravila sam film koji je dobio nagradu publike na HRT-u. Krajem osnovne škole putovala sam u Zagreb na radionice glasa i pokreta. Početkom srednje škola krenula sam na Tirenine ljetne glumačke kampove, a krajem srednje škole priključila sam se Bjelovarskom kazalištu. U razdoblju srednje škole već sam dobila priliku igrati u nekim filmovima.

Kada si shvatila da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornica?

Ljudi koji su se bavili glumom su me nekoliko puta pitali bih li se time bavila pa sam o tome počela razmišljati. Prvi put kada sam si najviše potvrdila da to želim bilo je za vrijeme rada na prvoj predstavi „Kukci“ od Karela i Josefa Čapeka za vrijeme gimnazijskih dana u Bjelovarskom kazalištu. To mi je jedno od dosad najljepših iskustava. Najviše mi se svidjela čarolija i moć zajedništva. Zajedničko djelovanje, kreiranje, pričanje priče i prenošenje poruke mi se najviše dopalo. Kao da smo tim u sportu. Svidjela mi se zajednička energija i kreacija kad ljudima nešto zajedno poručimo, a ta predstava stvarno ima jaku poruku.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavila kada ne bi bila glumica? 

Bila bih arhitektica, fizičarka ili programerka. Uvijek su mi više išli brojevi, a manje slova. Upisom Akademije pomalo sam išla protiv sebe jer sam oduvijek išla na natjecanja iz matematike, fizike i ostalih prirodnih predmeta. Na kraju gimnazije upisala sam Arhitektonski fakultet u Zagrebu i za njega sam bila najspremnija jer su mi na prijemnom bili najdraži predmeti. Tada mi je bilo logično upisati arhitekturu. U drugom semestru shvatila sam da me to uopće ne ispunjava. To mi je bilo vrlo teško razdoblje. Shvatila sam da tu nemam što dati od sebe. U to vrijeme mi je čak bilo bolno gledati predstave u kazalištu jer sam ja htjela biti gore na sceni.

Koja ti je najdraža kazališna predstava?

„Smisao života gospodina Lojtrice“.

Smatraš li glumu poslom ili pozivom? 

Mislim da je gluma i poziv i posao. Gluma je malo drukčije zanimanje. Poziv je, ali kada radiš i od toga živiš, shvatiš da je to samo jedan posao kojim si se ti odabrao baviti. Mogla sam biti arhitektica, fizičarka ili nešto drugo i zarađivala bih od toga. Ovo je posao kao i svaki drugi. To sam si odabrala da od toga zarađujem za život.

Što te danas najviše privlači u tvojem zanimanju?

Najviše me privlači proces rada, promjene, dijeljenje, odnos s publikom, otkrivanje, analiziranje, prihvaćanje, otpuštanje. Sve to moraš da bi radio s drugim ljudima. Nije monotono, uvijek je nešto novo. Nova mjesta, nove uloge, nova energija, novi način rada. Uvijek učiš nešto ispočetka. Uvijek si malo dijete koje ponovno uči. Sve je moguće! Nikad ne znaš što te čeka, pogotovo ako si samostalan umjetnik. Najdivnije je što te tjera da budeš još bolji čovjek i da nikad ne odustaneš od sebe te da njeguješ to dijete u sebi. Moje mišljenje je da što si jednostavniji, čišći, iskreniji, plemenitiji i što si bolji čovjek to si bolji i pod reflektorom.

Što nikad ne bi napravila za ulogu?

Nisam isključiva. Sve ovisi o ulozi, priči i okolnostima. Ne mogu reći da nešto bih, nešto ne bih. Skidanja i slične stvari bi morale biti jako opravdane. Meni se ne sviđa gledati skidanje na ekranu. Ljuta sam kada vidim skidanje radi skidanja bez nekog opravdanja.

Imaš li neke skrivene talente za koje ne znamo, a da ti pomažu u glumi?

Dobro mi ide pisanje. Prve profesionalne kazališne uloge sam si sama napisala. Zahvalna sam prirodi što mogu puno učiniti s glasom i tijelom. Još na Akademiji su profesori otkrili da je moj glas na par oktava. Već tada sam na HRT-u krenula sinkronizirati crtiće. Dajem glas Lali u Teletabisima. Imam puno uloga, od Alvina i vjeverica do raznih muških likova. Zbog mogućnosti transformacije glasa glumim po nekoliko različitih uloga u crtićima i predstavama. Sinkronizaciju baš jako volim. Dobro mi ide i imitiranje naglasaka. Mogu svašta sa svojim tijelom. Pjevanjem sam upisala Akademiju, a također skladam, sviram klavir, gitaru i ukulele.

Kako si se pripremala za upis studija glume? 

Kako sam odustala od arhitekture, za Akademiju sam se krenula spremati dva tjedna prije prijemnoga. Pomalo sam i improvizirala jer nisam sve tekstove znala dobro napamet. Sama sam se spremala i imala sam ideju s čim želim ići i kako se želim predstaviti. Dan prije prijemnoga pozvala sam bliske prijatelje da me pogledaju i zažele mi sreću. Nisam imala neke posebne pripreme. Iako sam se počela pripremati nekoliko tjedana prije, godinama prije sam bila član dramskog kazališta, išla sam na Tirenine radionice i ljetni kamp tijekom srednje škole. Godine kada je bio prijemni ponovno sam se prijavila na Tireninu ljetnu radionicu da se malo podsjetim jer sam bila zauzeta arhitekturom i drugim stvarima.

Opiši studiranje u tri riječi.

Moglo je bolje.

Koji ti je bio najdraži predmet?

Scenski pokret! Mislim da je program kolegija najbolji. Bila sam jako zadovoljna. Tu se sve jako vidi. Moraš bit kreativan, sve si sam režiraš i pustiš maštu na volju.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

Meni je bilo teško jer nitko nije stajao iza mene. Kada si sam, puno je teže. Nakon Akademije nisam radila gotovo godinu dana. Nije lako sjediti kod kuće nakon što si završio pet godina faksa. To je dosta frustrirajuće. Na diplomskom sam napisala dovoljno dobre likove i tekstove pa su nakon godinu dana odlučili napraviti nešto s tim. Zbog tih stvari koje sam napisala na diplomskom dobila sam priliku stati na profesionalnu scenu. Teško je doći do te profesionalne scene da te netko uopće vidi. Tada je polako krenulo. Za prvi nastup dobila sam nagradu hrvatskoga glumišta pa mi je to malo pomoglo, ali ne previše. To je konstantna borba. Moraš se naučiti da kada sjediš doma i kada nema ničega, ne odustaješ, nego radiš na sebi, stvaraš i vrtiš ideje. Kada kreneš sam djelovati, onda ti dođe i od drugih. Svi trebaju naučiti biti autori i stvarati svoje ideje kada nema ničega. Važno je biti aktivan.

Koliko je teško biti mladi glumac u Hrvatskoj?

Nije lako, pogotovo glumicama. Manje je ženskih uloga. Još uvijek su glumice u Hrvatskoj, pogotovo na TV-u, manje plaćene za isti posao nego muškarci i to ide pod normalno. Napredujemo po tom pitanju, ali još uvijek nije izjednačen status glumice i glumca. Kada razmislite, uvijek se prvo pita koji ti je najdraži glumac, a ne glumica. Jako je tužno što si za isti posao plaćen manje nego tvoj kolega. Zna se dogoditi da neka poznata glumica koja igra glavnu ulogu u nekoj seriji ima dvostruko manje mjesečno primanje nego muški kolega. Definitivno nije lako biti glumica. Mislim da ima puno talentiranijih glumica nego glumaca, a puno manje uloga. Na ispitima iz govora su mi se uvijek više svidjeli muški tekstovi. Iz doba književnosti 19. i 20. stoljeća žene su bile eventualno prisutne samo oko muškaraca u pričama ljubavi, patnje, ubijanja. Duboke misli, promišljanja, veliki monolozi – svi su napisani za muškarce. S kolegicama sam pokrenula projekt „6 glumica traži autora“. Pokušavamo na jednom mjestu prikupiti sve drame sa snažnim ženskim ulogama od hrvatskih autora.

Gdje se vidiš za deset godina?

Imam u planu neke projekte i cilj mi je ostvariti ih. Stvaranje i djelovanje su bît svega. Sama sebe ljutim time što sam sklona pretjeranom preispitivanju i manjku samopouzdanja. Za deset godina vidim se puna novih ideja, sretna s učinjenim, životno malo sigurnija, ispunjenija i bogatija gdje god to bilo. Bitno je kako si, a ne gdje si.

Privlači li te više kazalište ili pak gluma ispred kamera? 

Ovaj posao je, mogu reći, avanturistički pa katkad nisi siguran što ćeš točno sljedeće raditi. Draže mi je glumiti u kazalištu. Iako to nigdje nije zabilježeno, dijeljenje s publikom u trenutku neprocjenjivo je. Fan sam kazališta. Kada sam bila manja, više sam se vidjela u filmovima, ali što sam više odrastala, kazalište me više privlačilo. Nisam ljubitelj snimanja. Katkad se na snimanjima osjećam kao pijun na šahovskom polju. Nema takve čarolije kao u kazalištu.

Koji su ti omiljeni domaći, a koji strani glumci i glumice?

Ima ih više. Od domaćih glumica Nina Violić, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica, Olga Pakalović, Zrinka Cvitešić. Od domaćih glumaca Rakan Rushaidat, Zlatko Burić, Krešimir Mikić. Najdraže strane glumice su mi Cate Blanchett, Tilda Swinton, Toni Collette, Marion Cotillard, a glumci Gary Oldman, Ralph Fiennes, Edward Norton, Sam Rockwell.

S kim bi od glumaca voljela surađivati, a da još nisi? 

Voljela bih surađivati sa svima koje sam nabrojala kao najdraže. U jednom od prvih intervju rekla sam da mi je želja raditi sa Ksenijom Marinković i ona mi je poslije postala prva glumačka mama. Uskoro ćemo ponovno surađivati.

Glumica Erna Rudnički podijelila je s nama priču svojega glumačkog života. Puno glumi u kazalištu, a na TV-ekranima mogli smo ju gledati u serijama među kojima su „Kud puklo da puklo“ i „Novine“. Od filmova u kojima je glumila najpoznatiji su „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ i „Život je truba“. Brojni su njezin glas pratili iako to možda nisu ni znali. Godinama posuđuje glas crtićima na HRT-u. Jedna od njezinih najpoznatijih sinkronizacija jest lik „Lala“ u „Teletubbisima“.

Za uloge u predstavi „Nevjerojatan događaj“ proglašena je dobitnicom Nagrade hrvatskog glumišta 2015. godine za najbolju glumicu do 28 godine, dobitnicom nagrade „Gumbek“ za najbolju glumicu međunarodnog festivala kabareta „Gumbekovi dani“ te nagrade za najbolju glumicu „Ivo Fici“ na Festivalu glumca.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Fotografije: Mane Sergoyan – IMPRESS