Ivan Ožegović – glumac

On je mladi glumac koji je do sada već sudjelovao u brojnim velikim projektima, a za svoju budućnost ima još veće planove. Ivana Ožegovića imamo priliku gledati u poznatim domaćim filmovima i serijama. Najpoznatije serije su „Crno-bijeli svijet“ i „Počivali u miru“, a film „Broj 55“ pobjednik je 61. Pulskog filmskog festivala. Radi i na stranim projektima među kojima je i Netflixova serija „Tribes of Europa“. Osim glume, voli i pisati, a te dvije strasti izrazito dobro povezuje, što se vidi po njegovim projektima koje možemo očekivati i u budućnosti. Igra autorsku predstavu „10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života“ koja je odabrana na više festivala. Za razliku od mnogih mladih današnjice, Ivan svoju karijeru želi nastaviti graditi u Hrvatskoj jer želi „pričati priče o Hrvatskoj“. Što vidi u glumi, kako je tekao njegov put, čemu želi težiti u budućnosti i kako je biti glumac u Hrvatskoj doznajte u nastavku…

Zašto gluma?

Od malena sam volio gledati filmove. Umjetnost me uvijek zanimala, ali su me filmovi najviše privlačili. Smatrao sam da bih tu trebao krenuti.

Kad i gdje si se prvi put susreo s glumom? Gdje su tvoji glumački početci?

Počeo sam u Bjelovarskom kazalištu u prvom razredu srednje škole. Za glumu nije tako nužno da se njome počneš baviti jako rano, kao što mnogi misle. Glumačka teorija kaže da su glumačke formatske godine između 19. i 26. godine. Postoje glumci koji su kao djeca bili super, poput Drew Barrymore i Macaulaya Culkina, ali u pubertetu više i nisu bili tako dobri. Ja kao dijete nisam imao glumačkog iskustva, ali sam ga zato stekao kasnije. Gavella je imao uvjet da se prije akademije završi još nešto jer si s 19 godina ipak još uvijek premlad. Svima koji se žele baviti glumom preporučujem da se interesiraju za što više stvari.

Kad si shvatio da je gluma tvoj poziv?

Kad sam u kazalištu počeo sve više i više raditi predstave, to me sve više i više počelo zanimati. Cijeli četvrti razred srednje škole radio sam predstave i spremao puno monologa i pjesama. Puno sam se pripremao za prijemni, nekih 10 – 11 mjeseci. Išao sam na prijemne u Sarajevo, Tuzlu i Zagreb. Tijekom tog razdoblja jako sam želio upisati Akademiju.

Što bi bio da nisi glumac?

Redatelj ili novinar.

Koja je tvoja omiljena predstava?

Predstava „Kauboji“!

Prije zagrebačke Akademije išao si i na druge prijemne. Kako je tekao tvoj put?

Otišao sam na prijemni u Sarajevo. Oni imaju malo drukčiji tip prijemnog. Manje je ljudi i postoji ljetni rok kojeg u Zagrebu nema. Tamo sam prošao u uži izbor, ali me ipak nisu primili. U međuvremenu sam otišao u Tuzlu. To je bio specifičan prijemni. Nisam prošao, ali smatram da je to bio moj najbolji prijemni. Zatim sam se vratio u Sarajevo na jesenski rok, ali su se prijemni preklapali pa sam odlučio otići u Zagreb jer bi me previše mučilo pitanje bih li upao u Zagrebu. To je ipak bio moj cilj jer mi je tu bila želja raditi.

Opiši studiranje na Akademiji u tri riječi.

Dinamično, može bolje.

Diplomiraš i zatim se nađeš na tržištu rada. Koliko je teško snaći se nakon Akademije? Je li stresno?

Bojao sam se da me ne zaposle u kazalištu jer nisam tip glumca za rad u ansamblu. Imao sam prednost jer sam radio dvije predstave u HNK, dobre projekte i filmove. Ali da, malo je stresno. Zeznuto je kad ne radiš pa nisi siguran jer sve ovisi od mjeseca do mjeseca.

Je li gluma posao ili poziv?

Rekao bih oboje. To je kao pitanje je li gluma zanat ili umjetnost. Gluma je definitivno poziv, ali je i posao. Teško je baviti se ovim zanimanjem bez poziva. Ali kad dobijem ulogu koja mi se ne radi, koja mi ne leži, s kojom ne znam što bih, onda je to posao i pitanje zanata.

Što te najviše privlači u tvojem zanimanju?

Promjene, promjene, promjene! Glumačke promjene, promjene likova i dr. Ja u životu pričam jako brzo i visoko, kako promijeniti da sam spor i dubok. Koliko ja mogu promijeniti svoju fizionomiju i uvjeriti okolinu da sam druga osoba. Tu spada i korištenje maske, šminke, kostima i ostalo.

Što nikad ne bi napravio za ulogu?

Općenito ne bih napravio neke eksplicitnosti. Nikad se ne bih skinuo gol, ne bih psovao Boga i sl. Kad sam snimao film „Mrtve ribe“, imao sam scenu ubojstva u kojoj padam u hladnu vodu. Bio je ožujak ili travanj. Ispod kostima sam imao ronilačko odijelo, ali sam nakon toga rekao: „Nikad više!“ Scena je bila super, ali sam osjetio hladnu vodu u tim ranim mjesecima.

Imaš li neke skrivene talente koje koristiš kao glumac, nešto što ti puno pomaže u poslu?

Nemam sluha za glazbu, ali mislim da dosta dobro imitiram naglaske. Osim što glumim, još režiram i pišem. Moj skriveni talent je i pisanje. Dobar talent je i iz scenarija znati kako bi film izgledao. Važno je da glumac zna pročitati scenarij. Ako glumim ubojicu, kako da počnem? Mogu početi sretno i srdačno te tako zavarati publiku da sam ja ubojica.

Gdje se vidiš za deset godina? Imaš li plan? Vidiš li se u Hrvatskoj ili vani?

Imam svoje projekte. Nemam problem otići van i odraditi ulogu, ali mislim da trebam pričati priče o Hrvatskoj. Cilj mi je pisati. Imam scenarij koji je vezan uz moje selo Ivansku. Međutim, jako je skup i volio bih ga kroz nekoliko godina realizirati. Redatelji kojima se ja divim su se većinom bavili pričama iz svojih gradova i zemalja. Kao što je Fellini radio filmove o Italiji, Kusturica o Srbiji, Kurosawa o Japancima, tako ja želim pričati priče o Hrvatskoj. Mislim da je Hrvatska jako smiješna, zabavna i zapravo super zemlja za ispričati neiskorištene filmske priče.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti kazalištu ili pak glumi ispred kamere?

Više volim film, ali film košta. Kazalište se može raditi u sobi s jednim stolcem.Film je ipak nešto što ostaje iza mene. Ne bih htio čekati prilike pa radim i svoje projekte u koje uključujem i pisanje. Nije mi toliko bitno glumim li u dobrom filmu ili dobroj predstavi, ali mi je bitno da su projekti dobri.

S kojim bi domaćim glumcem volio surađivati?

Bogdan Diklić je moj najdraži živi glumac s naših prostora tako da bih s njim volio surađivati. Tu je i Zijah Sokolović koji mi je veliki prijatelj i ogromna pomoć te mentor.

A stranim?

Zasigurno Daniel Day Lewis. Mislim da je on najveći glumac svih vremena. Napravio je najveće promjene, najveće transformacije, najsavršenije uloge.

Kako je biti glumac u Hrvatskoj?

Ako samo čekaš da te pogodi prilika, onda se uvijek možeš žaliti kako nema kruha. Kod nas se ne snima tako puno filmova kao u Americi, ali uvijek postoji slobodno vrijeme, mogu se napraviti i vlastite predstave te drugi solo projekti. Nigdje nema novca odmah, nitko neće dati veliki budžet odmah, ali zaradi. Može se raditi!

Imate li problema u društvu kad kažete da ste glumac?

Ne, kod nas su ljudi dobro nastrojeni prema glumcima.

Ivanov popis filmova i serija za koje smatra da bi ih svaki ljubitelj glume trebao pogledati:

Popis filmova

1) Network

2) Kum

3) Amadeus

4) Let iznad kukavičjeg gnijezda

5) In the name of the father

6) Thin red line

7) My left foot

8 Diplomac

9) Streetcar named desire

10) Građanin Kane

Popis serija

1) Sopranos

2) Monty Python flying circus

3) Dekalog

4) Seinfeld

5) Mr. Bean

6) Breaking bad i The wire (iako nisam toliki fan)

U svakom zanimanju postoje pozitivne i negativne strane, a i svatko od nas ima bolje i lošije dane, ali ako radiš ono što te zanima, svakako ti je lakše. Novac pruža ugodniji život, ali ne pruža sreću. Sreća je odabrati zanimanje koje voliš jer ako radiš posao koji voliš, nikada nećeš morati raditi.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Fotografije: Mane Sergoyan – IMPRESS