Maja Klarić – putopjesnikinja

Maja Klarić diplomirala je Engleski jezik i književnost i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis.“ Tema koja je zasigurno obilježila i Majin život nakon diplome. Do sad je objavila šest autorskih knjiga od kojih su četiri zbirke putopisne poezije – Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.), Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) i Četiri elementa (Sandorf, 2020.) te dva prozno-poetska putopisa: Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago i Približavanje zore: Put 88 hramova o zen-budističkom hodočašću u Japanu.

Kad si prvi put nešto objavila?

Prvu knjigu sam objavila 2012. godine – zbirku putopisne poezije „Život u ruksaku“ u izdanju AGM-a. No i prije toga sam redovito objavljivala poeziju, poetske cikluse i kratke priče, po raznim časopisima i antologijama, tijekom cijelog fakultetskog obrazovanja – Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Ulaznica; antologije Erato, Rukopisi, Ja sam priča, Sea of Words, Castello di Duino…

Koji ti je bio najdraži predmet u školi?

Zemljopis!

Kad si otkrila da je pisanje nešto čime ćeš se baviti u životu?

Ne sjećam se tog „otkrića“, više mi se čini da je to saznanje došlo potiho, spontano, kao da mi je to oduvijek bilo zacrtano u zvijezdama. Već u osnovnoj školi sam tipkala po staroj mašini svoje tete i slagala prve rime, tako da je to očito oduvijek postojalo u meni…

Možeš li bez pisanja?

Mogu, ali kad god dugo ne pišem osjećam veliku nostalgiju za time, prazninu, čak i krivnju – ako ne pišem, ako se ne odazivam na taj unutarnji poziv, ponekad se doista osjećam kao da nešto bitno, svjesno propuštam.

Kad najčešće pišeš?

Onda kad to ne očekujem! Kad odem u šetnju ili planinarenje, pa mi misli odlutaju, nakon ili tijekom toga često nešto zapišem. Dok sjedim u svom vrtu, na balkonu, onda kad nisam preopterećena nekim obavezama ili planovima, kad se mogu opustiti. Možda najčešće ljeti, na plaži!

Imaš li neki ritual kad pišeš?

Ne, nemam baš nikakav ritual…

Što ti je inspiracija?

Najčešća inspiracija su mi unutarnja i vanjska putovanja. Sva ova vanjska, zemlje i kontinenti koje sam proputovala, različite kulture, njihovi običaji, jezici, jela… Ali jednako tako i unutarnja putovanja,situacije koje mogu poslužiti kao pouka, lekcija, mogućnost za rast. To mi je najčešća inspiracija – putovanje čovjeka kroz svijet i kroz sebe samoga.

Što kad nestane inspiracije?

Strpljivo je čekam! Otvaram joj prostor, ostavljam vrijeme…

Koja ti je najdraža knjigu koju si napisala?

Uvijek ona posljednja, najsvježija.

Na kojoj si najduže radila?

Na knjizi „Vrijeme badema.“ Na putovanje koje u njoj opisujem, Camino de Santiago u Španjolskoj, otišla sam 2010., a knjigu sam objavila 2016. godine. Nisam svake godine, cijele godine, na njoj radila, ali mnogo puta sam je se uhvatila, bilo je mnogo različitih verzija, pisanih ispočetka…

Ti si i književna urednica – koliko je to stresan posao? Kako se pisci nose s kritikama?

Rekla bih da to uopće nije stresan posao – čitanje teksta, komunikacija s autorom, traženje najboljeg rješenja, najljepših rečenica… Mislim da je pravi blagoslov raditi takav posao, oblačiti knjige u najljepše moguće ruho prije nego što dospiju u ruke šireg čitateljstva. Pisci se uglavnom dobro nose s kritikama, svjesni su da se uredniku obraćaju jer njihov tekst trebaju proći još jedne ruke, da ih treba pogledati još jedan par očiju. Ako ja svoje promjene i prijedloge mogu dobro argumentirati, onda nema razloga da se netko naljuti. To je suradnja, ne natjecanje.

Kojih 5 knjiga bi svi mladi trebali pročitati?

Barem 1 zbirku poezije, 1 klasik, 1 djelo suvremene domaće književnost, 1 prijevodne književnosti, 1 putopis.

Koji savjet možeš dati mladim piscima?

Hrabro prihvaćajte dobronamjerne i konstruktivne kritike, ali znajte prihvatiti i iskreni kompliment! Ne objavljujte knjige u samoizdavaštvu, a da ih barem još netko nije dobro pregledao.

Nedostaju li ti putovanja?

Strašno mi nedostaju putovanja po dalekim zemljama, nadam se da ću uskoro opet moći negdje odlepršati.. Dotad se trudim obići što više dijelova Hrvatske!

Sredinom 2020. godine pokrenula si projekt Bookmobil te počela putovati Hrvatskom u renoviranom kombiju, promovirajući književnost i ljubav prema poeziji. Do sad si obišla mnoga mjesta, a reakcije su i više nego pozitivne. Kako si došla na ideju da napraviš Bookmobil?

Za putujuće knjižnice znam već godinama, one već desetljećima postoje u inozemstvu, a i kod nas, u vidu bibliobusa. Osim toga, oduvijek sam htjela putovati kombijem pa sam prošle godine konačno spojila te dvije želje – osnivanje putujuće knjižare i putovanje kombijem. Otišla sam korak dalje od bibliobusa pa sada gotovo redovito ispred Bookmobila nudim i književni sadržaj – čitanje poezije, radionice pisanja, gostovanje drugih hrvatskih autora… Ljudi su divni gdje god da se pojavim – svima Bookmobil izmami osmijeh na lice, i onima koji znaju da dolazim i oni koji me slučajno uoče na cesti pa mi mahnu. Neke zanimaju knjige za razmjenu, neki dolaze zbog mojih knjiga, ljubitelji VW kombija dolaze vidjeti kako sam ga preuredila. Interesi su različiti, ali uvijek postoje, ljudi i njihove pozitivne reakcije su mi motivacija da putujem dalje i promoviram čitanje čak i onda kad je cesta duga, a put zamoran. Dajem sve od sebe da velikim i malim čitateljima pokažem koliko je knjiga vrijedna za naš život, rast i razvoj, koliki nam ona može biti oslonac, koliko veselja može pružiti.

Koliko je trajala prenamjena kombija u Bookmobil?

Budući da ja nisam znala ništa o kombijima, a nisam nešto puno ni preuređivala u životu, neprestano putujući i mijenjajući lokacije, išla sam malo pomalo, od jedne youtube snimke do druge, raspitujući se kod prijatelja, improvizirajući… Za pokret sam ga spremila za otprilike 5 mjeseci, premda se na njemu uvijek može još nešto napraviti, učiniti ga još boljim i praktičnijim za putovanje.

Tko ti je sve pomogao?

U početku sam sve radila sama, ali onda sam shvatila da neke stvari ipak neću moći odraditi, a i da bih voljela u njega unijeti i energiju drugih ljudi. Mario i Miranda Juras (poznati kao Lulas Art, majstori betona i drveta) pomogli su mi napraviti pod, klupicu, police… Moj partner Goran mi je pomogao oko većih zahvata – prenošenja tereta, rezanja velikih drvenih ploha… Mama mi je sašila zavjese… Kad se male ruke slože, čak i Bookmobil se napraviti može!

Kako izgleda dan na putu?

Vozim i pjevušim u vožnji, parkiram na mjestu koje sam dogovorila s nekim gradom i onda tu provedem 3-4 sata, razmjenjujući knjige i priče s posjetiteljima. Ponekad je to opušteno druženje, ponekad imam program – čitanje, nastup, radionicu… Ako sam daleko od kuće, prespavam u njemu. Ako sam blizu jedne od svojih kuća (Umag ili Šibenik) onda se vratim doma i tamo prespavam. Pa sutra ispočetka, osobito sada kad sam na turneji.

Piše poeziju i kraću prozu, a radi kao urednica i književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira razna događanja kao što su međunarodni pjesnički susreti Šumski pjesnici u Butorima pored Grožnjana i Martinska, Martinik u Šibeniku. Turneju Bookmobilom je podržalo Ministarstvo kulture i medija u sklopu Godine čitanja. Turneja se može pratiti na FB stranici „Maja Klaric putopjesnikinja“ i IG profilu bookmobil_croatia, a tamo se također možete i javiti ako želite Bookmobil pozvati u svoj grad.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije iz osobne arhive.