Snježana Berak

Knjižničarka Snježana Berak dobro je znano ime svima koji od malih nogu rado provode vrijeme uz knjige na Dječjem odjelu Narodne knjižnice „Petar Preradović“ u Bjelovaru. Omiljena knjižničarka za mnoge je prvi glasnik dobrih knjiga. Snježana je veliki zaljubljenik u knjige i u posao koji radi. Aktualna je dobitnica nagrade Crna ovca – posebnog priznanja za popularizaciju hrvatske slikovnice.

Što vas je potaknulo na to da postanete knjižničarka?

Moje radno mjesto. Moje prvo stalno radno mjesto bilo je voditeljica igraonice – kraćeg programa za predškolsku djecu pri Dječjem odjelu knjižnice. Tada sam bila odgajateljica s diplomom i položenim vozačkim ispitom (obilazila sam teren Prgomelje, Gudovac, Narta, Korenovo, mjesne zajednice u gradu), a to je bio uvjet i bila sam jedina na Zavodu za zapošljavanje pa ispada da je sudbinski čekalo baš mene, jer, evo, još uvijek sam tu. Zadatak mi je odmah bio osmisliti program, okupiti djecu i moram reći da je jedino Zagreb tada imao već pokrenut takav program po uzoru na svjetski trend uvođenja predškolske djece u knjižnicu. Do tada se smatralo da djeca koja ne čitaju nemaju što raditi u knjižnici. Kao što se npr. prije dvadesetak godina mislilo da djeci prije treće godine ne treba čitati i knjižnica nije mjesto za njih. No danas smo u Hrvatskoj pokrenuli i nacionalnu kampanju (Čitaj mi!) za poticanje glasnog čitanja djeci od najranije dobi. Pokazalo se kao jako dobro i kao potreba. Djecu zvati na igru u poticajno okruženje puno slikovnica i didaktičkih i pomno odabranih igračaka danas je nešto najnormalnije, kao i postojanje takvog programa u narodnim knjižnicama. Nešto skroz drugačije od vrtića i klasične knjižnice. Osnovni medij koji je svakodnevno prisutan je slikovnica i priča. Sasvim je bilo logično da se moje stručno obrazovanje nastavlja u tom smjeru, jer sam se stvarno posvetila svojem poslu s ljubavlju i pažnjom.

Gdje ste završili fakultet?

U Zagrebu sam završila svoj prvi fakultet, a na Sveučilištu u Zadru postala sam diplomirana knjižničarka i baš nedavno Ministarstvo kulture i medija dodjelilo mi je i stručno zvanje više knjižničarke.

Što vam je bilo najteže na fakultetu?

Ako me pitaš za knjižničarstvo, završila sam ga u roku iako sam studirala uz rad. Mogu reći da mi je bilo teško izorganizirati da sve štima, obitelj, posao i studiranje. Učila sam uglavnom noću, dok su djeca spavala i nitko me nije trebao, zvao telefonom i slično. Iskoristila sam podršku svoje obitelji, na što sam ih, naravno, pripremila.

Preporučujete li drugima da se bave tim zanimanjem?

Da, da, svakako. To je lijepo i kreativno zanimanje. Trebam svakako reći da mnogi misle da je posao knjižničara posudba i razduživanje posuđenih knjiga. Ali to je svakako kompleksan i vrlo zahtjevan posao. Svatko tko voli rad s djecom, mladima, roditeljima, starijima, zapravo općenito s ljudima, tko voli istraživački rad, kreativni rad, osmišljavanje inovativnih programa u svrhu promicanja čitanja i pismenosti, tko prije svega voli čitati, to je zanimanje koje će ga ispuniti.

Da niste knjižničarka, što biste radili?

Da se nije otvorilo radno mjesto u knjižnici, moguće je da bih ostala odgajateljica. Svakako bi moj rad bio vezan uz djecu i rad s marginalnim skupinama. Možda bih bila učiteljica, i o tome sam kao dijete maštala. Volim pomagati i volontiram otkad znam za sebe. Čak sam i kao studentica volontirala.

Što vam znači dobivena nagrada Ovca u kutiji – Crna ovca?

Ovca u kutiji bila je pravo, ali baš pravo iznenađenje za mene. Dobivala sam razne nagrade, čak i svjetske, ali ova… Pet godina sudjelujem u organizacijskom i programskom odboru festivala Ovca u kutijikoji se održava u Pazinu. To je međunarodni festival slikovnice, održava se u rujnu i neka je posebna atmosfera tamo. Sudjeluju pisci i ilustratori iz Hrvatske i inozemstva, izdavači i nakladnici, knjižničari, sveučilišni profesori, prevoditelji, a što je najvažnije, najviše se programa odvija za djecu, predškolce, osnovnoškolce, ali i srednjoškolce. I sada o nagradi… Hrvatski autori šalju slikovnice, dva su žirija, dječji i stručni, biraju najbolju slikovnicu za proteklu godinu i proglašenje je na zagrebačkom sajmu Interliber i uvijek je napeto. Ali dodjeljuje se i Crna ovca, nagrada i priznanje osobi za promociju hrvatske slikovnice. Ove godine proglašenje je bilo preko Zooma, a ja ni u najdubljim snovima nisam mislila da ću dobitnica Crne ovce biti ja. Ta je nagrada tek pravo iznenađenje. Za mene je bila preveliko iznenađenje. Zbog epidemiološke situacije još uvijek nismo imali primopredaju, dogovor je da to ipak bude uživo i čekamo lijepo vrijeme i neku livadu…

Kako odabrati dobru knjigu?

Za odabir dobre knjige uvijek je dobro porazgovarati s knjižničarkom, ha ha ha… Zašto? Pa zato što kroz razgovor čitatelj otkriva svoje interese i želje, a onda je lako odabrati mu onu knjigu koja će ga zabaviti i oduševiti i na koncu zadovoljiti.

Koje priče najviše vole djeca?

U knjižnicu dolaze djeca od 0 godina. To znači da mi imamo slikovnice koje su namijenjene onima koji tek uče govoriti i usvajati jezik pa za njih odabiremo slikovnice koje nazivamo pojmovnima, kroz ilustracije i pojmove koje sadržavaju pomažu razvoju govora. Za one malo veće to su uglavnom priče o životinjama, poznate bajke, ali i nove bajke i priče kojih ima u posljednje vrijeme uistinu mnogo. Djeca također vole priče u kojima se govori o nekim njima bliskim situacijama i događajima, možda problemima, pa je upravo priča ta koja će im olakšati njihovo stanje, a vole i smiješne situacije u priči, veselu rimu i, naravno, pjesmice.

Koliko članova broji vaša knjižnica?

Sveukupno je u našu knjižnicu učlanjeno više od 5000 korisnika od kojih nešto manje od polovice otpada na djecu do 14 godina.

Koje sve aktivnosti provodite u knjižnici?

Naša knjižnica smještena je na tri lokacije u gradu. Dječji odjel s igraonicom, Odjel za odrasle sa studijskim odjelom i spremište bibliobusne službe koja bibliobusom putuje po mjestima i zaustavlja se na brojnim stajalištima prema određenom rasporedu. Još imamo i Područnu knjižnicu u Novoj Rači.

Provodimo brojne aktivnosti pa ako krenemo od Dječjeg odjela, onda su gotovo svi programi usmjereni prema poticanju čitanja, i to na razne načine. U Igraonici postoji prilično veliki Kutić slikovnica koji je nadohvat djeci i koristi se svakodnevno, obično iz teme koju odredimo i slikovnice koje odaberemo nastanu i likovni radovi, pjevaju se pjesmice, igraju pokretne igre. Školska djeca imaju mogućnost boraviti u knjižnici i rješavati zadatke za školu, pisati referate, izrađivati plakate, ali i zabaviti se s prijateljima uz društvene igre ili računalo, organiziramo i kvizove, spikaonice, kreativne radionice, susrete s piscima. Već dugi niz godina javljaju nam se i profesori volonteri koji drže besplatno instrukcije iz nekih predmeta, prema dogovoru, a i imamo program za djecu s poteškoćama u svladavanju čitanja u suradnji s logopedima. Odlazimo i na Dječji odjel bolnice, čitamo i igramo se s djecom. Organizirane grupe vrtićke djece dolaze kod nas, a i razredi na lektiru u knjižnici. Mi odlazimo na poziv odgajateljica i učiteljica i kod njih, a isto tako imamo jako dobru suradnju s raznim udrugama. Već dugi niz godina održavamo radionice znakovnog jezika, npr. brojne su aktivnosti i programi koje nudimo i svakodnevno osmišljavamo, osobito kada su neki datumi koje želimo obilježiti. Neizostavni su svi oni vezani uz knjigu i čitanje, Međunarodni dan darivanja knjige, Dan dječje knjige, Noć knjige, Mjesec hrvatske knjige, Međunarodni dan pismenosti… Moram napomenuti da su zbog pandemije i mjera koje moramo poštivati mnogi programi stavljeni na čekanje, no svakako ne mirujemo, već smišljamo virtualne programe, pa tako čitamo priče online, znakujemo online, snimamo kreativne kratke radionice i filmiće s preporučenim knjigama koje imamo na našim policama. Radimo izložbe i povremena predavanja. Ovo sve može bit odgovor i na ono pitanje o zanimanju knjižničar.

Koja književna djela bi uveli kao obveznu lektiru u škole?

Oko lektire se stalno vode neke rasprave. Uvijek je tu za i protiv. Moje je mišljenje da autore koji su sada u lektiri svakako treba pročitati, no ne u petom razredu ili osmom, već možda kasnije u srednjoj školi, jer jezik, teme i sadržaj nisu razumljivi djeci. Nekako se to lagano kreće nabolje. Mislim da sve ovisi o nastavniku/profesoru. Bilo bi baš lijepo i korisno da svi oni češće zavire u knjižnicu i informiraju se o novostima. To bi i nas i djecu jako veselilo.

Suvremeni pisci, koji pišu o temama koje zanimaju i koje možda i žive današnja djeca puno su mi prihvatljiviji. To je kvalitetno štivo pisano u duhu današnjeg vremena i rado se čita. Samim time toliko omražena lektira ne bi bila više muka, već radost čitanja. Što je konačno i cilj. A o svim tim autorima i njihovim djelima govore i nagrade kojima su ovjenčani. Mogla bih istaknuti Melitu Rundek, Silviju Šesto, Nadu Mihaljević, Jasminku Tihi Stepanić, Ivanu Guljašević, Hrvoja Kovačevića, Miru Gavrana, Mladena Kopjara…

Kakvo je stanje hrvatske književnosti s obzirom na svjetsku?

Ovo je prilično ozbiljno pitanje, ali moram priznati da ja u zadnje vrijeme puno čitam naše autore. Već petu godinu vodim i jedan čitateljski klub za odrasle Čita/lice i navela sam neke članice da čitaju naše pisce koje su nekako stavljali u drugi plan. To mi je drago, jer zapravo imamo puno sjajnih književnika/ca koji su rado prevođeni na brojne strane jezike, što dokazuje da su kvalitetni i zanimljivi i izvan Hrvatske. Jedino, mi smo mala zemlja, malo tržište, pa tako i naše knjige nisu baš jeftine i pristupačne. Definitivno se manje čita nego vani. Obišla sam gotovo cijelu Europu, to je nekako neizbježno bilo da me ta tema čitanja zanimala u tim obilascima, pa i neke sam velike i poznate knjižnice posjetila. Svugdje možete vidjeti ljude kako čitaju, u avionu, u metrou, u parku, na klupi u kafićima, na plažama, uz fontanu ili na nekom velikom trgu, sjede na platou i čitaju. Ne samo knjigu u klasičnom obliku već i na e-čitaču.

Koje je po vama najznačajnije stoljeće za hrvatsku književnost?

Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskome i latinskome jeziku. Rabila su se tri pisma: latinicaglagoljica i hrvatska ćirilica. Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu u 11. stoljeće kada je ispisana Baščanska ploča, glagoljicom, i smatra se najstarijim pisanim dokumentom na hrvatskome jeziku. No, gledano kroz povijest, zasigurno je to 19. stoljeće i romantizam, kada se događa Hrvatski narodni preporod u kojem važnu ulogu imaju Gaj, Mažuranić, Šenoa, a nastavlja se s Kumičićem, Kovačićem, Gjalskim, Novakom , Kozarcom, Kranjčevićem… bilo je to vrijeme kada je manji krug uglavnom mlađih intelektualaca potaknuo planove kulturnog, znanstvenog, prosvjetnog i gospodarskog uzdizanja Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Po meni je upravo to najznačajnije vrijeme za našu književnost. Ako se vratimo na lektiru, oni su gotovo svi zastupljeni, no opet ponavljam, sve bi ih trebalo čitati u srednjoj školi kada se može bolje povezati s povješću i boljim razumijevanjem onoga o čemu su pisali.

Što najčešće čitaju stariji članovi?

Prema posudbama u knjižnicama, istraživanja pokazuju da su to memoari, kriminalistički i triler romani, ali i popularna psihologija, pa i ljubavni romani.

Koja su najčitanija djela bjelovarskih pisaca?

Tu je vodeći pisac Goran Tribuson i njegov opus u kojem je Bjelovar njegova vječna inspiracija.

Čitaju li ljudi dovoljno?

Svake godine rade se neka istraživanja o čitanosti knjiga. Prema zadnjem takvom ispada da svaka druga osoba iz Hrvatske starija od šesnaest godina pročita barem jednu knjigu u godini dana. U odnosu na 2019. godinu to je blagi porast od 7 %. No ako taj broj usporedimo s brojkom od prije deset godina, onda smo u padu. Naime, tada je bilo 65 % ljudi koji su pročitali godišnje barem jednu knjigu. Među čitačima je više žena, najviše čitaju osobe između 26 i 35 godina, oni uglavnom i najviše kupuju pa onda su to uglavnom visokoobrazovne osobe, ali ipak se više posuđuje u knjižnicama. To zadnje istraživanje pokazalo je da je samo 23 % građana Hrvatske kupilo barem jednu knjigu u zadnja tri mjeseca.

Svaka knjižnica radi i svoju statistiku. Prema tome bjelovarska je u prošloj godini posudila oko 98 000 jedinica, što uključuje doduše i knjige i audiovizualnu građu koju posuđujemo, znači CD-e, DVD-e, zvučne knjige… I sada kada bismo se igrali brojkama, ispalo bi da je svaki član posudio 19 knjiga i AV građe, a znamo da tome nije tako. Jer kada pogledamo naše najčitatelje na Dječjem odjelu, najčitatelj je pročitao 210 slikovnica i knjiga, a na Odjelu za odrasle jedan je korisnik pročitao oko 328 knjiga, no vjerujem da je tu bilo i drugih jedinica građe, inače bi gotovo jednu dnevno čitao, a to mi se čini uistinu puno čitanja, ha ha ha!

Promovira li Bjelovarska knjižnica djela bjelovarskih pisaca?

Da, svakako. Svi oni koji žele to pratiti, čitati ili istraživati mogu potražiti i online našu Bjelovarijanu, zavičajnu zbirku koja je digitalizirana. Nalaze se tu književna djela Gorana Tribusona, Željka Sabola, Mirka Sabolovića, Krste Špoljara, Mate Lovraka, Milana Taritaša, Đure Sudete, Ivana Dončevića, Slavka Kolara i mnogih drugih književnika. 

Koji su najčitaniji naslovi u 2020. godini?

Najčitanija slikovnica je Vuk koji je htio obići svijet, O. Lallemande, od dječjih knjiga Maša i gostii drugi naslovi iz te serije naše poznate književnice Sanje Pilić, a od stranih autora Jeff Kinney i njegov popularni Gregov dnevnik. Odraslima je na prvom mjestu Goran Tribuson i njegova najnovija knjiga Otac od bronce, a od stranih i dalje je na vodećem mjestu Elena Ferrante i njena Genijalna prijateljica.

Koje su vam omiljene knjige?

Ako krećemo od djetinjstva, jer ljubav prema knjizi i čitanju naslijedila sam od svoje mame koja mi je čitala kao maloj, kupovala mi slikovnice, a najdraže su mi bile one o djevojčici Maji i njenom bratu Miši. Kasnije sam uživala u Družbi Pere Kvržice i Pipi Dugoj Čarapi, a imala sam i sve knjige koje su se kupovale za lektiru pojedinih razreda, neke imam još i danas. Kasnije mi je Galeb Jonathan Livingston i slične poetične knjige koje su širile moje snove bile glavne. Voljela sam čitati biografije umjetnika, npr. Picassa, Dalia, Mahatme Gandhia, čitala sam Simone de Beauvoir i sve što mi je došlo pod ruku i privuklo moju pažnju. Sada isto prolistam sve novo što dođe u knjižnicu, osobito slikovnice, a u posljednje vrijeme za svoje zadovoljstvo čitam kao što sam već rekla domaću književnost. Možda bi trebala ovdje reći kako nisu sve knjige super i neće vas oduševiti istom mjerom. Neke će vam biti i dosadne i vaše je pravo da ih ne čitate. Na svijetu ima toliko krasnih knjiga da ne treba trošiti vrijeme na one koje vam ne legnu, ne razumijete ih ili vas nisu dotakle.

Kojih pet knjiga biste preporučili mladima?

Mladima?

  1. Roald Dahl: Matilda – jedan od klasika dječje književnosti priča je o neobičnoj i pametnoj djevojčici koja voli čitati, ali ima i neke nadnaravne moći.
  2. Dnevnik Ane Frank – ako već niste, svakako, jer je to jedna od najiskrenijih knjiga, govori o vremenu koje se ni u kojem obliku ne bi trebalo ponoviti.
  3. Fabrio Geda: U moru žive krokodili – priča našeg vremena, istinita priča o dječaku migrantu, jer trebamo osvijestiti sebe i svoj život, važni smo zbog onoga što činimo.
  4. Nena Lončar: Sve o Evi – humoristični roman o sukobu i povezanosti dvije sestre, o ljubavi između mladih ljudi
  5. Jasminka Tihi-Stepanić: Ljeto na jezeru Čiču – bavi se problematikom odrastanja u suvremenom svijetu koji pred djecu i mlade stavlja brojne probleme i izazove kojima često nisu dorasli.

Autor teksta Luciano Bosanac